Zagrebačka grupa Lika Kolorado došla je i do svog trećeg albuma za čiju objavu su zaslužni i fanovi koji su dali svoj doprinos kroz crowdfunding kamapanju.
Da ne okolišam previše, kod grupe Lika Kolorado ključ rješenja je pjevač Filip Riđički, ali on je ujedno i dio problema zašto se ovaj bend nije brže probio, iako me i tu može demantirati pun auditorij u Vintage Industrialu kad je grupa prije par tjedana promovirala svoj novi album. Uglavnom, vjerujem da je moglo brže iz razloga jer se Riđički uspješno etablirao u glavnoj muškoj ulozi u TV seriji „Crno-bijeli svijet“ koja se iz sezone u sezonu pokazivala sve boljom. Paralelno s tim je (ali i prije toga) brusio i glazbeni zanat kao bubnjar u grupi Orvel prije nego li je odlučio stati za mikrofon u indie sastavu Lika Kolorado.
Također, ne treba gubiti iz vida da je upregnuo i vokalne i glumačke sposobnosti kako bi zapjevao i u sastavu Sacher kojeg je osnovao Srđan Sacher iz Haustora i da je toliko uspješno skinuo nekadašnji Sacherov vokalni stil da je brojne recenzente tog albuma natjerao da pišu faktografske ispravke jer su doslovce svi bili uvjereni da je Sacher otpjevao te pjesme.
E sad, bez obzira koliko netko bio uspješan i umješan u mimikriji, uloga najisturenije pjevačke figure u bendu jednostavno zahtijeva da se sve posloži i karakterno jer stvari su oduvijek tako funkcionirale i uvijek će tako funkcionirati dokle god će postojati pozornice i izvedbe na njima. Konkretno, izvedbeno je Riđički različita osoba i različit frontmen kad se slušaju grupe Lika Kolorado i Sacher, a poželjno je da se pjevač (ili pjevačica) uvijek može (vokalno) prepoznati u kojoj god formaciji ili bendu bio. Za razliku od glumačkog poziva kod kojeg je promjena karaktera nužni alat, u glazbi je suprotno, u njoj pjevači trebaju imati samo jedan karakter – po mogućnosti svoj.
Kao slušatelj kod Like Kolorado imam problem s tim što je Riđički sklon ući u nepotrebne vokalne afektacije, a bez njih bi bio uvjerljiviji, u smislu da ga je, recimo, konzultirao netko poput Srđana Sachera. Onda bi se izbjegle situacije da elegični i ozbiljni tekstovi zvuče kao da su otpjevani kroz osmijeh. Razumijem i potrebu da se tako naglasi ironija situacije, ali Riđički nesmotreno zna prekoračiti tu nevidljivu granicu što zna stvoriti dilemu u smislu je li shvatio o čemu pjeva ili namjerno želi ispasti kao netko tko se tek dočepao mikrofona.
Pjevač mora imati tu sposobnost da iznese emociju, u suprotnom i nije nekakav pjevač, ili što bi se reklo glumačkim žargonom: „izašao je iz uloge“, a time je i magija instantno isparila. Na novom albumu već uvodna „Super na papiru“ donosi takvo stanje stvari. Već tu se postavlja pitanje: „Može li i želi li uopće Riđički dalje?“ A album je tek počeo.
Stvar postepeno popravlja bend u kojem su pored Riđičkog Pavle Gulić, Branimir Kuruc i Vanja Senčar. Oni nimalo nemaju namjeru biti „prvi ljudi“ i kasnije se čini da cijela poanta Like Kolorado leži u tome da kad bend zagrmi nekim rifom, ili pak potjera ritam onda isti taj bend Riđičkom „izvuče tepih ispod nogu“ po pitanju nepotrebnih afektacija i onda sve legne na svoje mjesto. I u tim trenucima je to bend koji skladno isporučuje srž, konkretno; dobro je kad u drugom dijelu pjesme „Podsjetnik“ dianamički sve krene prema kulminaciji i kad je Riđički prisiljen pjevati iz dijafragme, ili kad tempo u „Ne bojim te se“, koja kao da je nasađena na Hendrixovu „Fire“, iz njega izvuče histeriju koja podsjeti na istu onu koja je proslavila Violent Femmese.
Za Riđičkog je vokalna histerija dobra stvar, jer takve su i pjesme Like Kolorado. One u svom narativu zovu na iskaknje iz kože, a ne letargičnu ugodu. Već i naslovi pjesma upućuju na teške teme; „Dođi tjeskobo“, „Jedva čekam da odem“, „Majka djevojčica“… Dakle, anksioznost, socijalna i obiteljska disfunkcionalnost… Koliko god čudno zvučalo, ali Riđički je najbolji kad je „pritisnut“ aranžmanima i tempom, tj. kad nema vremena za „osmijeh“ ili neku vokalnu „Florence Foster Jenkins“ pozu – tada mu i pođe za rukom ostaviti skicu sjebanosti života ovdje i sada, bez mogućnosti da posljednjim atomom snage iz nokdauna poručuje: „Nije mi ništa“. A to njegovo „nije mi ništa“ se doima kao najgori suputnik narativu toga čime se bavi.
Pojača li on tu vrstu svjesnosti da je afektiranje kontraproduktivno u pjevanju kao što je kontraproduktivno i u glumi onda će biti ključ rješenja.
Sreća je da je okupio odlične instrumentaliste oko sebe koji mu nisu ostavili baš previše prostora za autokontraproduktivnost na ovom albumu, jer ipak je poanta glazbom prenijeti gradski spleen, a ne odašiljati poruku da se bend dobro zabavlja na probama. „Sateliti u orbiti“ po pitanju konkretnijih i odrješitijih aranžmana predstavljaju novu fazu, tj. „novu eru“ benda, a to je u ovom trenutku i čujno i dobro, ali u toj „novoj eri“ bih prvenstveno htio vidjeti i čuti Filipa Riđičkog.
Jedina nit vodilja koje se treba držati je ona iz pjesme „Sing“ škotske grupa Travis, a ona glasi: „For the love you bring won’t mean a thing, unless you sing, sing, sing, sing“. Da, pjevati. Ne afektirati. Onda će i bend biti u orbiti, a ne samo sateliti.
Ocjena: 7/10
Classic Records, 2024.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
