EP eksperiment ‘Gusto’ izmiče kontroli, te čini petlju u kojoj se pomalo i sam utapa. Skoro pa je to deponij ideja koje su neuklopljive u izričaj Seinea, a ne side project koji otvara jednu drugu vrstu nadogradnje.
Negdje početkom pandemije Ivan Ščapec je najavio izlazak trećeg po redu albuma grupe Seine, koja je u tom trenutku s dua došla do formacije trija. Umjesto toga tijekom prošle godine pojavio se singl „Sklop“ iza kojeg je stajao projekt novog imena – litl itali. Spomenuti je također počeo kao duo (očigledno Ščapecova omiljena formacija). Programiranja beatova prihvatio se Vatroslav Živković koji je pored Seinea angažiran i u kvalitetnom, ali ne toliko medijski zapaženom, projektu Nemeček. Ščapec se pak sakrio iza imena polusvećenik.
Kroz niske frekvencije i tmurno ozračje „Sklopa“ probijali su se stihovi polusvećenika: „Muzika je kvar, šteta koju nanosim sam“. Zvučalo je to u najmanju ruku kao posljedica pandemije na njegovu krhku umjetničku dušu. Planovi su se promijenili. Sviranje pred ljudima dobilo je neku drukčiju dimenziju – introvertnu i kad bi trebala biti ekstrovertna.
Ščapec je utočište potražio u zvuku i izričaju kojim se nije dotad pretjerano bavio, nazvavši to eksperimentalnim hip-hopom, iako bi to moglo biti ‘eksperimentalno bilo što’, kao što je bilo teško suditi po jednoj pjesmi kuda se litl itali uistinu zaputio. Krajem siječnja ove godine tako izlazi „Gusto“ – EP koji nastavlja priču započetu sa „Sklopom“, ali taj prvi singl litl itali ne uvrštava u njega.
Pet pjesama je ujedno pet skica od kojih niti jedna ne prelazi tri minute trajanja. Je li poruka spomenutog dvojca leži u tome da je stvarati postalo nemoguće i da se sve svodi na lo-fi bljeskove koji ne zaslužuju doradu teško je reći, ali od tog dojma se ne može pobjeći. Stih „Ribe su na brodu, a mornari poskakali u vodu“ u pjesmi „Ribe su na brodu“ koja zauzima središnji dio, odškrinuo je vrata u dočaravanju svijeta koji se okrenuo naglavce, no i ona sama je zvučno zakopana toliko duboko kao da se jedva probija kroz niz zakračunatih vrata negdje iz potpalublja.
„Noćas sam poguban, znam jer i sinoć bio sam, skoro više i ne sviram, dešifriram (…) U zoni sam, nisam prisutan, nisam prisutan, lutam mislima“ poručuju već na početku stihovi naredne „Koliko toliko“ u kojoj se Ščapec alias polusvećenik potpuno razgolićuje u emotivnom vrtlogu uslijed stajanja pred zidom maglovite budućnosti. Koprca se u dešifriranju, no istu sudbinu nameće i slušatelju. Ne daje gušta, jer je i on sam za njega zakinut. A to je prilično ‘težak ples’ u kojem netko koga se previše gazi po prstima, može izgubiti strpljenje. Konkretno, eksperiment „Gusto“ izmiče kontroli, te čini petlju u kojoj se pomalo i sam utapa. Skoro pa je to deponij ideja koje su neuklopljive u izričaj Seinea, a ne side project koji otvara jednu drugu vrstu nadogradnje.
Jedino oko čega se treba odlučiti jest je li „Gusto“ eksperiment agonije ili agonija eksperimenta. Nažalost takvo je i ovo doba u kojem životarimo, a problem je što nam je svima dosta i agonije i eksperimenata. Prije bi nam svima pomoglo više harmonije, a manje dešifriranja.
Ocjena: 6/10
(Agencija Konkurencija, 2022.)