Subota prvog ovogodišnjeg tjedna Rovinj Jazz Festivala donijela je prvo gostovanje američke gospel, R&B i jazz pjevačice Lizz Wright. Bila je to večer potpuno drugačija od izvrsnog otvaranja dan prije u dvorištu bivše tvornice duhana kad je nastupio Joshua Redman Quartet.
Iako kći svećenika iz Georgije koja je na svom albumu iz 2010. „Fellowship“ najviše pažnje posvetila gospel standardima, u Rovinju je to sve više mirisalo na pop koncert u kojem se 36-godišnja Lizz Wright samo očešala o gospel, kao što ništa nije išlo u smjeru jazza. Za one koji su došli po jazz, razočarenje je najbliže objašnjenje, a za one koji u publici nisu imali visoko podignutu letvicu očekivanja, ili su pak „padobranci“ na jazz festivalu i sudeći po jačini aplauza nakon pjesama dobili su sasvim solidni pop nastup, daleko kvalitetniji od onoga što nudi glazbena ponuda domaćih turističkih destinacija skrojena po sistemu za svakog ponešto.
Lizz Wright ima snažan i osebujan alt i izričaj koji se može smjestiti negdje između Sade Adu i Tanite Tikaram (ako je se netko sjeća), te siguran prateći bend iza sebe koji se drži zadanih špranci bez improvizacijskih odlazaka u nepoznato. Možda se iz klasika Neil Younga „Old Man“, s kojim je otvoren koncert nije tako činilo obizirom na eterični produženi uvod koji je poslužio kao glazbena podloga kako bi se pjevačica pojavila na pozornici, no ostatak koncerta bio je (pre)sigurna vožnja dobro utabanom stazom stilskih klišeja iz Velike američke pjesmarice kojima je protkan i autorski rad glavne protagonistice.
Njene pjesme poput „Trouble“, „The New Game“; „Walk With Me Lord“ i „Speak Your Heart“ (ovom potonjom se pohvalila kao neizostavnom na njenim netom održanim koncertima u Južnoafričkoj republici) zvučale su poput poznatih standarda u kojima dobro znate uvod, zaplet, rasplet i kraj, čime Wright nije ostavljala prostora bilo kakvim mislima o progresivnom autorskom pristupu glazbi. Smještati je u ladicu conteporary jazza (kako običava Billboard), medvjeđa je usluga i njoj kao pjevačici i publici koja bi se u tom žanru „htjela napiti vode“.
Upravo stoga je njen nastup bio bingo za one nezahtijevne glazbene uši u publici u Rovinju – za one koji su vjerojatno uvjereni da su prisustvovali jazz koncertu, a ne feelgood gažici za vruću ljetnu večer.