Branko Schmidt, dr. Jekyll i mr. Hyde hrvatskog filma, nije ponovio uspjeh ‘Metastaza’.
Branko Schmidt je svojevrsni fenomen hrvatskog filma. Dobru reputaciju je stekao već svojim dugometražnim igranim prvijencem “Sokol ga nije volio” (prema istoimenoj drami Fabijana Šovagovića), a nije razočarao niti s Đukom Begovićem. No tada je krenula “domovinska faza” s katastrofalno negledljivim filmovima “Vukovar se vraća kući” i “Božić u Beču”, a većeg kvalitativnog pomaka nije bilo niti s komedijama “Srce više nije u modi” i “Kraljica noći”. Nekako je bilo za zaključiti da su u prva dva filma pokretačka snaga bili Fabijan Šovagović odnosno Ivo Gregurović, a da Schmidt sam nije kadar snimiti suvislije ostvarenje. Međutim “Put Lubenica” je iznenadio (premda treba uzeti u obzir i smanjena očekivanja) i pokazao jednog ozbiljnijeg i mračnijeg Schmidta (premda je kao aduta imao i odličnog Krešimira Mikića), a zatim su došle “Metastaze”, dobar film koji je odjednom razotkrio nekadašnjeg režimskog redatelja u sasvim novim svjetlu – kao kritičkog, provokativnog, inovativnog i hrabrog. Branko Schmidt je pravi dr. Jekyll i mr. Hyde hrvatskog filma.
Nakon takvog uspjeha s “Metastazama” snimljenima prema romanu Ive Balenovića (tada pod pseudonimom Alen Bović) ne čudi da je sljedeći film bio ekranizacija novog Balenovićevog romana, “Ljudoždera vegetarijanca”, u kojem se prokazuje hrvatsku doktorsku mafiju i prikazuje sveopća propast društvenih vrijednosti. Međutim nije ispalo sjajno kako je trebalo – film najavljivan kao kontroverzno i šokantno ostvarenje ispao je tek izvještačenim i mučnim.
Danko Babić (Bitorajac) uspješan je mladi ginekolog koji gradi karijeru u privatnoj klinici gdje ga iznimno cijene. No, istodobno gradi jednako uspješnu karijeru u organiziranom kriminalu, radeći za pokvarene policajce i za njihove partnere s krive strane zakona. Uz sudjelovanje u kladioničarskim prevarama, Babić u klinici vrši ilegalne pobačaje, nerijetko i u kasnim stadijima trudnoće, zanemarujući pritom bilo kakvu profesionalnu ili ljudsku etiku. Ne radi Babić grozne stvari samo izvan radnog vremena. On također vara, podmićuje, lažira, sveti se i uništava tuđe živote na klinici. Novaca je sve više, ali su i zahtjevi “klijenata” sve veći. Kada policija (bar naizgled nepokvarena) počne postavljati sve više pitanja, Babić se pokoleba, ali nema bijega od života kojeg je izabrao. Može se propadati samo još dublje.
Schmidt nije sasvim propao sa svojim novim filmom, ali je zato dobrano razočarao. Nema nikakve sumnje da u hrvatskoj medicini ima svačega, da liječnici znaju tražiti novce od pacijenata i da zataškavaju vlastite propuste ma kako veliki bili. Sve to stoji i svi smo toga svjesni, a sretni smo ako nismo osjetili na vlastitoj koži. No, u “Ljudožderu vegetarijancu” je stvar dovedena do krajnosti, pa ta privatna klinika ponekad djeluje kao iz Alana Forda ili barem poput “Naše male klinike”. Ni prikaz pokvarenih policajaca nije ništa bolji. Oni se ne boje pokazati u društvu sa znanim kriminalcima, niti ušetati u njihov noćni klub s paketom kokaina pod miškom. Svi oni djeluju sirovo i već na prvi pogled odbojno, nasilno i nemoralno. U filmu gotovo pa nema pozitivnog lika ili osobe s integritetom, svi prije ili kasnije posrnu, bilo na profesionalnom ili privatno moralnom planu. A na vrhu te piramide ološa je Danko Babić u, treba to reći, odličnoj izvedbi Renea Bitorajca. Problem je što sve skupa djeluje iskarikirano, premda to ne bi trebalo biti, jer je, nažalost, preslično stvarnosti da bi bilo metafora stanja hrvatskog društva. Također, sve bi skupa bilo još puno strašnije i dojmljivije da su glavni likovi zapravo naizgled sasvim pristojni, zgodni i ugledni članovi društva koji čine neprihvatljive stvari.
Šokantni prizori u filmu, a ima ih, također su velika mana filma. Oni jednostavno nemaju opravdanja za svoje postojanje kao na primjer u “Nepovratnom” Gaspara Noa ili “Pasjoj ljubavi” Alejandra Gonzalesa Inarritua gdje su neodvojivi dio priče i bez njih film ne bi funkcionirao. U “Ljudožderu vegetarijancu” ti su prizori zapravo sami sebi svrhom, baš kao u besmislenim hororima poput “Hostela”. Da Schmidt može i bez toga vidljivo je u sceni zadnjeg pobačaja koja je jednako upečatljiva i bez eksplicitnog grafičkog prikaza.
Šteta, jer mogao je to biti dobar film. Ovako je protraćena intrigantna priča i sjajna okupljana glumačka ekipa. Moram za kraj spomenuti briljantnu minutu Mustafe Nadarevića kao starog ciničnog patologa s vječnim čikom u gubici. Taj lik zaslužuje da se zbog njega snimi poštena kriminalistička serija u kojoj bi mogao biti stalni epizodist.
Ocjena: 4/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
