Rijetko se danas pojavi netko poput Lole Young, odnosno netko tko, nakon što eksplodira na sceni singlom ‘Messy’ s drugog studijskog albuma ‘It Wasn’t Meant For You Anyway’, snimi njegov nasljednik koji se to u prijelomnom trenutku njene karijere uopće ne trudi biti.
Jebena je ta Lola Young i njezin novi jebeni album zove se “I’m Only Fucking Myself” s omotom na kojem u krilu drži samu sebe u obliku jebene sex lutke. Jebeno.
Sve ove psovke, smetale nekome ili ne, nisu ovdje slučajno jer ovo je jedan prost album o prostim temama ispričanim na prost način, s prostom produkcijom, prostom svirkom i prostim prstom u svačije oko. Iako je sve oko ove ploče prosto, ništa srećom nije priprosto, a što je velika i važna razlika. Lola Young u današnjem kontekstu vremena i prostora uspjela je „obraniti” svoju prostu autentičnost i snimiti album kakav u ovo vrijeme uopće ne bi trebalo biti moguće snimiti jer više-manje krši sva ona „tržišna” pravila koja će nekom izvođaču na stol baciti neki od „kužera iz glazbene industrije”, onakav o kakvima je onomad pričao Frank Zappa.
Lola je europska verzija i odgovor na Taylor Swift, no istodobno je njezin potpuni antipod. I dok najdraža američka snaha nepušačica sa svojom savršenom linijom i savršenim američkim zubima pjeva „Life was a willow, and it bent right to your wind/ Head on the pillow, I can feel you sneaking in/ As if you were a mythical thing/ Like you were a trophy or a champion ring/But there was one prize I’d cheat to win”, Lola koja puši čak i u spotu za singl “Spiders” i u intervjuima izjavljuje kako je od cigarete odurnije tek ‘vejpanje’, sa svojom nesavršenom linijom i karakteristično europski pokrpanim zubima album otvara pjesmom “Fuck Everyone” u kojoj pjeva “I just wanna fuck guys who don’t like me and don’t mind/ I just wanna fuck girls who don’t love me, they don’t mind”. To je ta razlika Amerike i Europe, a posebno prljavog britanskog punk stava koji, srećom, još uvijek nije izumro.
Kad smo već kod britanskog stava, Lola je još na prošlom albumu evidentno baštinila post-punk muzički pristup spomenutog otočja s kraja 70-ih i početka 80-ih godina. To se nastavilo i na “I’m Only Fucking Myself”, no osim u organskoj, ali bogatoj i vještoj svirci koja podsjeća na modernu verziju onoga što je Joe Jackson utemeljio albumima “I’m The Man” i “Look Sharp!”, u ovom se slučaju očituje najprije u produkcijskim odlukama.
Odličan je primjer već spomenuti singl “Spiders” koji je ujedno i najbliži tipičnoj Taylor Swift baladi, no Lola nije Taylor Swift nego prljava britanska pankerica pa je, umjesto da snimi neku ranjivu akustičnu gitaru, pjesmu odlučila potpuno zdrobiti najgorom mogućom distorzijom koju je mogla dobiti u studiju kao što je Electric Lady Studios.
Na drugim mjestima, kao primjerice u izvanrednoj “Penny Out Of Nothing” Lola i bend zvuče kao Siouxsie & The Banshees u najboljim godinama, u “Sad Sob Story” gotovo da postiže neki Tindersticks / Richard Hawley moment, u “Can We Ignore It” post-grunge momente, a u “Post Sex Clarity” bend odlazi u potpuni eksperimentalni kaos nalik na rani Can, što također ne čudi jer upravo je to bend koji je Lola nedavno istaknula kao nešto što joj ne izlazi iz slušalica.
Ovdje spominjem sve što mi je prvo palo napamet, no ne s ciljem nabrajanja “utjecaja” kao što to obično bude u “hrvatskoj glazbenoj kritici”, već zbog lakše ilustracije druge strane istog novčića na kojem je Lola istovremeno u stanju zvučati kao najispeglaniji i najpopularniji današnji pop proizvodi. “One Thing”, “Dealer”, “Walk All Over”, “Why Do I Feel Better When I Hurt You” i “Not Like That Anymore” su sve redom ono što bi klinci nazvali certified bangers.
Srećom, svaki taj certified banger ima svoj pankerski plot twist, nešto što svaku od spomenutih pjesama “spašava” od već temeljito ugažene i pregažene pop kaljuže kakvoj smo svakodnevno izloženi. U slučaju “One Thing”, “Dealer” i potonje “Not Like That Anymore” to je tekst, a u slučaju ovih ostalih Lolin bend koji svira autentično, originalno, zanimljivo i prilično muzikalno, iako su ti posebno istaknuti muzikalni momenti dobro skriveni ispod često kaotične produkcije.
Lola je do kraja ove godine na turneji na kojoj europski kontinent zamijenjuje za onaj američki i bit će zanimljivo pratiti kako će žitelji Sjedinjenih Američkih Država u političkoj stvarnosti u kojoj se u ovome trenutku nalaze reagirati na Lolu Young. Možda je upravo netko poput Lole Young ono što Amerikancima u ovome trenutku treba, no to su negdje putem zaboravili. Ako se ikada trebao pojaviti neki novi Lou Reed koji će Amerikance ponovno pospremiti tamo gdje im je mjesto, to bi mogla biti Lola Young.
Ocjena: 10/10
(Day One Music Limited / Universal Music Operations Limited, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
