‘Louis Armstrong’s Black & Blues’ – pionir, ambasador i… Ujak Tom?

Iako Satchma pamtimo kao pionira i jednu od prvih crnačkih megazvijezda u Sjedinjenim Državama, njegova slava ima i manje poznato naličje koje se odnosi na neprihvaćanje Popsa u određenim crnačkim krugovima.

“Louis Armstrong’s Black & Blues”

Najavljujući na koncertu autobiografsku pjesmu “Boy from New Orleans”, Louis “Satchmo” Armstrong, poznat i kao “Pops” (prema nadimku koji je i sam često prišivao drugima) spominje da je riječ o pjesmi koja kazuje mnogo o njegovom životu. “Ne može reći sve, ali je dobar sinopsis,” govori slavni trubač svojim naširoko prepoznatljivim promuklim glasom koji će postati jednako vezan za njegovo ime, lik i djelo koliko i dotad gotovo nedostižno visoke note koje su izlazile iz njegovog glazbala.

Nije sve, ali je sinopsis: sličnu bi se konstataciju moglo izreći i o dokumentarnom filmu “Louis Armstrong’s Black & Blues” redatelja Sache Jenkinsa, kroničara popularne kulture putem raznih medija, uključujući časopise, knjige i film, između ostalih. Kao filmski redatelj Jenkins je aktivan u posljednjih sedam godina, a na našem smo portalu već pisali o dokumentarnoj seriji “Of Mics and Men” čiju režiju potpisuje, a koja prati karijeru slavnog hip hop kolektiva Wu-Tang Clan.

Film “Black & Blues” nam predstavlja Armstronga onakvog kakvoga ga već poznajemo, kao pionira i jednu od prvih crnačkih megazvijezda u Sjedinjenim Državama, kao “ambasadora” jazza i jedno od onih lica s kojim ćemo poistovjećivati kulturu dvadesetog stoljeća, jednako slavno kao ona Marilyn Monroe ili Elvisa Presleyja. Ali istovremeno nam pokazuje i naličje njegove slave, nešto što je možda manje poznato širem pučanstvu, a odnosi se na neprihvaćanje Popsa u crnačkim krugovima, pogotovo među generacijama koje će uslijediti, a koje će se više baviti građanskim pravima i borbom za jednakost. Za njih je Satchmo bio ono što se naziva “Uncle Tomom” prema naslovnom junaku knjige (bjelkinje) Harriet Beecher Stowe, a koji služi kao “pogrdni epitet za izrazito podređenu osobu ili kućnog crnca, osobito onu koja je svjesna vlastitog rasnog statusa niže klase” prema službenom opisu.

Drugim riječima, mlađi nisu u njemu vidjeli nekoga tko je premostio jaz između crne i bijele Amerike, već zabavljača koji je nastupao za bijelce i služio im poput kakve dvorske lude sa svojim pretjeranim grimasama i veselom dispozicijom. Među onima u filmu koji izražavaju takvo mišljenje su jedan mlađi trubač iz New Orleansa, Wynton Marsalis te glumac Ossie Davis, ali obojica svjedoče da su i promijenili mišljenje o Louisu, jedan na osnovu glazbe, a drugi nakon što je glazbenika vidio na setu u trenutku iskrene osamljenosti kad nije bio u svojoj “pozitivnoj personi” i osjetio u njemu svu tugu svoje napaćene rase.

Još jedna od manje poznatih zanimljivosti koju film otkriva jest ta da je Armstrong bio u posjedu opreme za snimanje koju je koristio kako bi zabilježio brojne privatne razgovore u svom domu, pa tako i dio materijala iz te arhive nalazi put do ovog filma i u tim trenucima upoznajemo jednog prizemnijeg, prostijeg i politički osvještenijeg Popsa od onoga koji bi se pojavljivao na televiziji ili na prijemima diljem svijeta. Osim toga skupljao je i izreske iz novina i fotografije koje bi lijepio u razne kolekcije kolaža, a Jenkins prigrljuje tu vizualnu tematiku u obliku odličnih animacija koje se protežu kroz cijeli film i djeluju izrazito upečatljivo. Osim sklonosti bilježenju svog života, u filmu su obrađene i i neke njegove druge neobične, premda poznate sklonosti, poput one prema laksativima i marihuani, dvije stvari u čija se ljekovita svojstva iskreno vjerovao.

“Louis Armstrong’s Black & Blues” je u konačnici zanimljiv prikaz života figure čija je slava dosegla dotad nezamislive vrhunce za nekog tamne boje kože, ali je došla s cijenom određenog podilaženja bijelom ukusu i rasizmu američkog Juga te gotovo dovela u pitanje njegovu ostavštinu u modernom svijetu i kulturi njegove rase. Glazba i arhivska građa koji čine film su očekivano izvrsni, ali Armstrong ostaje prevelikom figurom u povijesti glazbe i kulture da bi ga Jenkins bilo izazvao ili obranio od tih optužbi koje se čine kao potencijalno najzanimljiviji dio filma, ali opet u konačnici i neiskorišten jer nemaju efekta naspram Satchmovog doslovno neizmjernog utjecaja na jazz i popularnu glazbu uopće.

Ocjena: 7/10

(Apple TV+, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X