Lu Jakelić ‘Sve o čemu sam šutjela’ – Teške boje Lucije Jakelić

Koliko tuge, bijesa i razočarenja stane u jednu djevojku u srednjim dvadesetim godinama? Ako je vjerovati albumu ‘Sve o čemu sam šutjela’ – mnogo. Kantautorica Lucija Lu Jakelić se odlučila emotivno razgolititi, reći sve o lošim ljubavima. Cijeli album slijedi koncept raspada ljubavne veze i vidanja rana.

Lu Jakelić ‘Sve o čemu sam šutjela’

„Idi, zauvijek zalupi vratima“ pjevao je onomad Petar Grašo u jednom od svojih prvih hitova. Lu Jakelić je, doima se tako, njegove savjete iz dotične pjesme shvatila vrlo ozbiljno i gotovo svaki treptaj svog srca i otkucaj svoga srca stavila u stihove. Ona se borila satima, danima, godinama. Nema laži, nema prevare, srce je na stolu, produkcija na mjestu, muzika također. Valja spomenuti producentski rad Rejhana Okanovića koji je pogodio zlatni rez gotovo sa svime i potrudio se da album zvuči kao da nema producenta, nego samo instrumenti, svirači, pjevačica, pjesme i obilje tuge koja se prirodno slijeva u mikrofone.

S glazbene strane album je uronjen u soft rock i prednovovalnu školu zabavne glazbe u kojoj su žarili i palili Gabi Novak, Josipa Lisac, pa i Tereza Kesovija, dok će mlađe slušatelje možda podsjetiti na radove Natali Dizdar i nedavno ugasle grupe Auguste. „Sve o čemu sam šutjela“ se dobro drži sa svojim uzorima, no Luciji i nije bio cilj uspoređivati se s ikim, nego ispričati svoju priču.

I dok su „Jesmo li sami?“, „Domine“, „Vodiš me“ usmjerene prema radijskim postajama, kičmu albuma čine „U kutu“, „Možda“, naslovna pjesma (koja je najrazličitija od ostatka albuma) i diptih „Priča o duhovima“. U tim je pjesmama Jakelić napravila nekoliko koraka atipičnih za nekog tko sanja karijeru u estradnoj domaćoj kaljuži, hrabro krećući se po tamnim stranama emotivnih slomova. Matija Dedić gostuje u klavirskoj „Iznutra“ i dodao malo teških boja u Lucijine još teže boje. Stihovi kao što su „Samo gusta koža stoji oderana golim prstima“ vape da ih pjeva Bare ili neki doom metal bend, a ne pop rock poetesa u tijelu dobre djevojke iz susjedstva.

Koliko god ova muzika na prvu zvuči kao „još jedan tugaljivi zabavnjak“, na drugu, petu, osmu i valjda stotu ovo je ogorčen album kojeg je napravila autorica koju povremeno želite zagrliti i utješiti, a povremeno se prestrašite i poželite joj skuhati bijelu kavu i pokucati na vrata, samo da utvrdite da je sve u redu.

Lucijini demoni su, nadam se, primireni, a ovaj album je ogledni primjerak kako je u kontekstu gotovo stereotipnog mainstream zvuka moguće dočarati zavidne dubine emotivnih vrtloga.

Ocjena: 8/10

(Croatia Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X