Osvjedočena na nizu festivalskih nastupa u Hrvatskoj i okolici, Lucy Kruger sinoć je u Zagrebu održala svoj prvi pravi klupski nastup i potvrdila da nastupe njezinog benda ne treba propuštati.
Jest da je već sredina srpnja i počinje ta špica špice sezone kad je velik dio zagrepčana odjezdio na obalu i godišnje odmore, ali koncertna publika još uvijek ima itekako što doživjeti ispred pozornica u glavnome gradu. Neki od njih tako mi mast vade što sam u ponedjeljak propustio divlji nastup australskih pankera Private Function u Vintage Industrial Baru, pa nisam mogao dva dana za redom omanuti te sam prihvatio njihovu sugestiju da u utorak potegnemo do Močvare na koncert Lucy Kruger & The Lost Boys.
Dobro, nije da me na Lucy trebalo previše nagovarati. Nova mračna princeza iz Južnoafričke republike s berlinskom adresom već je dobro poznata znalcima s ovih područja, pa smo je tako imali već priliku doživjeti na festivalima kao što su ljubljanski MENT, te Europavox i INmusic u Zagrebu, a ovaj tjedan je nastupila i na TAM TAM Festivalu na Sućurju. Kad god bi novinari našeg portala pisali o nekim od tih festivala, nastup Lucy Kruger uvijek bi bio istaknut kao jedan od najboljih u ponudi, a jasno je i zašto.
Kruger & The Lost Boys aktivni su već više od deset godina i u tom razdoblju u dvogodišnjem ritmu izbaciju albume s EP-jima između njih, ali definitivno su jedan od onih bendova koje treba slušati uživo kako bi ih se u potpunosti doživjelo, jer na studijskim stinmkama ne dolazi do izražaja punina njihovog zvuka koji upotpunjen karizmatičnom pojavom njihove predvodnice zasja u svojoj punini tek u izravnom kontaktu na koncertima.
Moglo bi se reći da je ova teza dodatno potcrtana sinoć u Močvari na njihovom prvom pravom klupskom koncertu u Hrvatskoj, jer festivalski se nastupi često pokazuju zahtjevniji za publiku čija je koncentracija teže održiva u uvjetima kad su primorani pratiti koncert za koncertom u nesmiljenom tempu. Uvjeti su sinoć po tom pitanju bili bolji, a i klub je bio tek dopola pun i dovoljno provjetren da nas ne smori ona tipična srpanjska vrućina na nasipu. Dodajmo tome i sjajno ozvučenje koje je u posljednje vrijeme postalo norma u Močvari i ireklo bi se da je teren itekako dobro pripremljen za novo poglavlje prijateljstva između Lucy i Zagreba.
Nastup je gotovo abecedno otvoren s noirovskom atmosferom “Anchor” i “Auditorium”, da bi bend počeo sve žustrije kopati u oštriji zvuk s natruhama post punka, pa gotovo i industriala na trenutke dajući naslutiti kako su usporedbe s Einstürzende Neubauten utemeljene i u konkretnijim osnovama od one geografske, odnosno Berlina koji im je zajednička središnjica.
Naravno da će se svaka izvođačica u ovakvom stilu uspoređivati i s PJ Harvey, no Lucy je toliko svoja da ovakve poredbe ostaju tek na odrednicama generalnog muzičkog i stilskog usmjerenja. Usporedba koja se manje spominje jest ona sa Swans, premda je povezanost Kruger i benda Michaela Gire i službeno potvrđena na njihovom akturalnom albumu “Birthing” na kojemu je Lucy bučnim bardovima pjevala prateće vokale.
Setlista se u daleko najvećoj mjeri oslanjala na album “Heaving” iz 2023., dok je njegov lanjski nasljednik “A Human Home” zastupljen samo s jednom točkom “Instructions for Faith”. Između ostalih pjesama čuli smo i novi singl “Reaching”, a kao što je i dosad na njihovim koncertima bio slučaj, bend je najviše snage sačuvao za samu završnicu koja je eksplodirala s “Play” i “Howl” prije velikog finala s potencijalno največim hitom “Burning Building”.
Prije njihovog nastupa publiku je zagrijavao bend Glazyhaze, no kao što i sami znamo u ljetnim mjesecima zagrijavanje i nije previše potrebno, a pitanje je koliko je mladi talijanski shoegaze sastav i dorastao takvom zadatku. Najveća pohvala koju im mogu uputiti jest to da su savršeno odabrali ime za svoj bend jer doista zvuče glazy i hazy, pa je glavno pitanje bi li njihov stil bilo točnije nazvati shoeglaze ili shoehaze.
Taj stil karakteriziraju tanki ženski vokali na tragu dream popa i ustaljeni glazbeni obrasci koji i u rukama spretnijih muzičara od onih iz Glazyhazea nakon nekoliko pjesama postaju nedovoljno zanimljivi da bi mi održali pozornost i interes, ali očito da ovakav glazbeni izričaj i dalje ima svoju publiku, jer ga u suprotnom vjerojatno više ne bi bilo.
Treba li nam uopće završna misao? Možda nešto općenito, sažeti sve već rečeno u jednu rečenicu? Ako tamna strana alternativne scene traži nove stjegonoše, jednu je našla u Lucy Kruger? Ili ako traži prijestolonasljednicu? Je li to previše otrcano? Može? OK.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
