My Buddy Moose nakon nekoliko se godina vraćaju u Vintage Industrial Bar gdje će sutra (19. veljače) predstaviti vinilno izdanje svog novog albuma ‘Into the Grey’. Na sceni će im se pridružiti i sugražani White on White, a mis smo tim povodom s frontmenom Moosea, Lukom Benčićem, odlučili malo popričati o glazbi, Rijeci, internetu i sveopćem ludilu današnjice.
Prošlo je gotovo 20 godina otkako je My Buddy Moose na sceni. Jeste li u tom razdoblju ostvarili ambicije s kojima ste ušli u karijeru, ako ih je uopće bilo?
Luka Benčić: Kad smo krenuli, naša je ambicija bila svirati u klubovima kao što je KSET u Zagrebu, u koji smo odlazili gledati bendove koje smo voljeli, napraviti dovoljno svojih pjesama da izdamo album i steći određeni broj poklonika kojima će se naše pjesme i naši koncerti svidjeti Bili smo svjesni da izvođači koji nas inspiriraju imaju možda 200 ljudi po koncertu, u Zagrebu i drugim gradovima po Europi, tako da nismo ni očekivali da ćemo mi sa svojom muzikom puniti sportske dvorane. Utoliko, početne ambicije smo ostvarili, čak i nadmašili, budući da smo opstali 20 godina, izdali pet albuma i doživjeli puno očekivanih i lijepih stvari u karijeri. Neke nove ambicije rađale su se, naravno, putem, jer kada nešto postigneš, tu ostvarenu ambiciju počinješ uzimati kao prirodno stanje, zdravo za gotovo. Neke od tih novih ambicija smo ostvarili, neke nismo, ali kada pogledam iz današnje perspektive prema prošlosti, postigli smo i više nego što smo očekivali kada smo formirali My Buddy Moose i mogu reći da sam zadovoljan i da ni za čime ne žalim.
Kako to funkcionira kad cijeli bend ima drugi bend? Nije čest slučaj da su baš svi članovi nekog sastava istoimeno i u nekom drugom, kao vi u The Strange.
Luka Benčić: Možda nije čest slučaj, ali nije ni toliko neobičan, uostalom, prije nas, i The Bambi Molesters svirali su u cijelosti u bendu The Strange. Svjetskih primjera ima puno, možda najpoznatiji koji mi pada na pamet je The Band, koji su bili prateća grupa Bob Dylanu, od manje razvikanih The Sadies, koje sam jako volio. Jedna od specifičnosti My Buddy Moose je što smo cijelo vrijeme u istoj postavi i što redovito imamo probe, minimalno jednom tjedno, a uglavnom češće, i kada to razvučeš na 20 godina, to je jako puno zajedničke svirke. Međusobno se toliko muzički poznajemo da nam nije problem svirati u bilo kojoj kombinaciji s drugim ljudima, a Chrisa, Dalibora, Andreja i Ozrena, koji su s nama u The Strange, znamo jako dugo i uvijek smo ih doživljavali kao našu proširenu obitelj. Utoliko, svirati u dva benda nije nam nikakav problem, dapače, takve stvari omogućavaju ti muzički rast, jer uvijek imaš neke nove izazove. Osim ova dva benda, Matko svira u The Slick Stings, Jasmin, Ištvan i ja, dakle tri četvrtine MBM, imamo instrumentalni bend s Medom, našim producentom, a donedavno smo imali The Stoned Cows. Također, ja sviram i u bendu Boris & the Batts. Ta raznovrsnost je super i ispunjava život jednog muzičara, a vrijeme se lako prilagodi, kada postoji volja.
Kad smo kod toga, Matko svira u Slick Stings s momcima iz Erotic Biljana; ako se povežu svi spomenuti bendovi zajedničkim članovima i estetikom, čini se kao da na sceni postoji jedan njezin živahni anglofoni ogranak uglavnom nadahnut američkom tradicijom. Jeste li ikad razmišljali o okupljanju te scene nekim manjim festivalom ili barem koncertom?
Luka Benčić: Uvijek je na sceni bilo nešto anglofonih bendova koji su, u širem smislu, inspirirani američkom tradicijom, a tu bih, pored nečega što je bliže americani, uvrstio i garage rock koji se kod nas i u regiji unutar alternative jako dobro uhvatio. Činjenica je da je danas takvih bendova nešto više i jako su zanimljivi, tako da mislim da postoji kritična masa za neki manji festival. Tako da je odgovor da, razmišljali smo o nekom festivalu ili barem koncertu, imamo cijelo vrijeme tu bubu u uhu i nadam se da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti to i ostvariti.
Osim što svirate s Chrisom Eckmanom u The Strange, jedan ste od rijetkih bendova s ove scene koji se može pohvaliti suradnjama s velikanima kao što su Howe Gelb i M. Ward. Koje vam je od tih iskustava najdraže?
Luka Benčić: S Gelbom smo svirali 2007. u Zadru. Bila je ideja da, nakon njegovog solo koncerta, odsviramo nekoliko pjesama Giant Sanda, a on i basist su nam se pridružili. Prije toga, pozvao je Jasmina na pozornicu, koji je pratio njega i basistu na par pjesama. Svirali smo stvari s prvog i drugog albuma Giant Sanda i Howeu se to svidjelo, pa smo ostali u kontaktu, s idejom da jednog dana možda napravimo nešto skupa. Kada smo snimali drugi album, zvao sam ga da nam nešto odsvira pa nam je snimio gitaru na jednoj pjesmi, i to dosta ludu gitaru, koja joj je dala drugu dimenziju. Na istom tom drugom albumu zvali smo i Chrisa da nam gostuje, a on nam je snimio orgulje, koje inače ne svira, na pet pjesama. Kasnije nam je producirao treći album i snimili smo jednu obradu R.E.M.-a zajedno, za tribute album koji je on pripremao sa slovenskim i hrvatskim muzičarima.
M. Warda smo 2017. pratili u Primoštenu na festivalu Superuho, bila je ideja da on svira solo, a da mu se pridružimo na tri pjesme. Našli smo se ujutro na probi u Šibeniku i krenuli svirati zajedno pa smo ga na kraju pratili cijeli koncert. Poslije nas je zvao da produžimo s njim u Italiju pa dalje na turneju, ali mi smo tada već bili zreli ljudi u godinama, sa svojim obavezama, pa nam je takvo nešto bilo neizvedivo u kratkom roku. Ali ostao je lijep osjećaj. To su sve izvođači čiji smo fanovi i neopisivo smo ponosni kada nas oni prepoznaju kao „sebi ravne”, nekoga s kime žele svirati i surađivati. Utoliko, sva su nam ta iskustva jednako draga, a u slučaju Chrisa Eckmana, ta je suradnja i prijateljstvo, sada taro već skoro 20 godina, rezultirala time da smo danas u zajedničkom bendu, s kojim radimo nove pjesme i snimamo album.
Vaša se glazba obično trpa u ladicu americane, ali čini mi se da novi album predstavlja značajniji iskorak u indie rock s nekim naslanjanjima na pravce koje ne povezujemo s vašim prethodnim izdanjima. Biste li rekli da je “Into the Grey” i u svojoj biti različit od prethodnika ili su se samo neki vanjski zvučni slojevi promijenili?
Luka Benčić: Meni se čini da postoji evolucija od prvog prema našem petom albumu i da se taj skok najviše može osjetiti ako netko usporedi prvi i zadnji, jer je, s obzirom na postepeni karakter evolucije, transformacija išla malim koracima. Također, čini mi se da imamo nekakav svoj zvuk koji je autentičan, naš, dolazi iz srca i iz želje za sviranjem, i da se on osjeti u našim pjesmama, bez obzira na žanrovske ladice. „Into the Grey” smo snimali u vrijeme kada smo, nakon 20 godina sviranja i slušanja muzike, bili pod različitim inspiracijama koje su se nešto odmakle od onoga što nas je inspririralo kada smo osnovali MBM.
Što se tekstova na albumu tiče, „Into the Grey” je nešto više egzistencijalistički od svojih prethodnika, a promjena je i u zvuku, jer nam je ovo prvi album na kojem ima puno akustične gitare. To je bila zajednička odluka s našim producentom Zoranom Medvedom, da iskoristimo mogućnosti studija, kojeg smo doživjeli kao instrument za prenošenje naših ideja, tako da je zvučna slika nešto šira, pjesme imaju više prostora za disanje. Baza je ista kao i na prijašnjim albumima, bubanj, bas i ritam gitara snimljeni su uživo, a onda su kasnije nadosnimljene gitare, klavijature, udaraljke, vokali itd. Jako smo zadovoljni kako je to ispalo i ponosni smo na novi album. On predstavlja naš bend u današnjem tenutku.
Aktualni singl “His Smile” govori o toksičnim komentarima na društvenim mrežama i pojedincima koji konstantno podupiru sukobe i podjele. Mislite li da je svijet trenutno doveden do ludila ili je bio oduvijek takav, samo to sad primjećujemo zbog široke dostupnosti interneta?
Luka Benčić: Čini mi se da je svijet oduvijek na nekakvom rubu ludila, a ova vrsta ludila koje danas osjećamo je rezultat tehnoloških promjena gdje su ulogu masovnih medija preuzele društvene mreže na kojima, za razliku od klasičnih medija, svatko može objavljivati što hoće. Ja sam bio klinac osamdesetih, kada je svijet isto bio „minutu do ponoći” zbog hladnog rata i prijetnje nuklearnom katastrofom, takvi su se filmovi snimali, ratovalo se na Bliskom istoku, jednako strašno kao i danas, Rusija je pokušavala okupirati Afganistan, što je trajalo cijelo desetljeće…
Rekao bih da je svijet jednako bio na rubu ludila kao i danas, jedino to ludilo nije dopiralo do svih, mogao si ga izbjeći ako ne otvoriš novine i ne pogledaš Dnevnik na televiziji. Danas te to ludilo napada iz mobitela u vlastitom džepu, dok radiš nešto treće, i zove te da na njega obratiš pažnju i da reagiraš. Te reakcije na društvenim mrežama, na stvari na koje realno ne možeš utjecati, postale su kanal za ispuštanje ventila, a ako si mu konstantno izložen, to vodi u anksioznost, agresiju i različite patologije. Nažalost, čini mi se da je danas jako puno ljudi na rubu, jer se ne mogu nositi s pritiskom kojemu su konstantno izloženi a bježe u ovisnost, a društvene mreže dizajnirane su tako da tu ovisnost hrane. Netko je rekao da se problemima u svijetu bave oni koji nemaju svojih, ili se nisu spremni sa svojima suočiti. Ja ne znam nikoga tko nema svojih problema, a mnogo nas se bavi problemima u svijetu. To je ne previše zdrava vrsta bijega.
Na koncertu u Vintageu prije vas svira još jedan riječki glazbenik, Marko Rogić koji nastupa s White on White. Kako ocjenjujete trenutačno stanje na glazbenoj sceni u vašem gradu?
Luka Benčić: Samo u 2024. godini objavljeno je više albuma riječkih bendova različitih žanrova nego u cijelim kultnim osamdesetima, koje se uzimaju kao period kada je scena bila najaktivnija. Razlika je što su svi ti bendovi nešto stariji (osamdesetih su to bili klinci) pa je entuzijazam oko scene možda manji, a i kompletna je scena, hrvatska i međunarodna, zasićena, ima jako puno muzike i sve je dostupno svima u svakom trenutku. Drugim riječima, danas ne postoji glad za muzikom kakva je postojala prije 40 godina, ali je produkcija odlična. Tehničkom kvalitetom to ne odudara od onoga što se radi vani, pjesme su odlične, bendovi su aktivni, samosvjesni, autentični… White on White mi je jedan od najdražih izdanaka današnje riječke scene i drago mi je da smo ponovno s njima u Vintageu, jer skupa smo svirali 2020. u ožujku, točno uoči pandemije. Drago mi je i da živim u gradu u kojem se i dalje puno svira, puno snima i objavljuje. Zbog takvih stvari čovjek se ne osjeća sam i izoliran. Riječka glazbena zajednica postoji već desetljećima i lijepo je pripadati joj.
Rijeka je oduvijek bila smatrana gradom rocka i uz Zagreb praktički jedinim gradom koji je imao izražen koncertni i klubski sadržaj u Hrvatskoj. Kako je danas po tom pitanju?
Luka Benčić: Danas u Rijeci ima više mjesta nego devedesetih kada sam ja počinjao svirati u bendovima. Tada je postojao samo Palach, s time da se povremeno sviralo u nekakvim birtijama neadekvatnim za koncerte. Danas imaš i Palach i Beertiju i Pogon kulture s redovitim koncertnim programima i različite lokacije na kojima se svira povremeno, kao što je Exportdrvo, ili botel Marina, na kojem u svibnju, npr, nastupa Chris Eckman. Imamo odlične i vrlo aktivne koncertne agencije kao što je Distune, imamo i ljetni festival kao što je Riječka zvečka…
Uglavnom, svirki ima dosta i ja s obzirom na svoje godine ne stignem ni pogledati sve što me zanima. Po pitanju količine koncerata i raznolikosti koncertnih prostora, a i po tehničkim uvjetima tih prostora, razglasima, tonskim majstorima i općenito broju profesionalaca u industriji, danas je situacija puno bolja nego prije. Gora je možda po pitanju broja ljudi po koncertima, a to je posljedica toga što se naš grad smanjuje. Ako adolescenata danas imaš nekoliko puta manje nego što ih je bilo osamdesetih i devedesetih, logično je i da će ih manje biti na koncertima, tako da mi se čini da taman nedostaje onaj broj ljudi koji je potreban da bi tvorio kritičnu masu za zdravu scenu koja se razvija i raste. Ali to može biti i samo kukanje čovjeka u srednjim godinama, jer klinci danas imaju svoje načine konzumiranja muzike i teško ih je uspoređivati s našima, kada smo bili klinci.
U zadnjem intervjuu na našem portalu poteglo se pitanje o tome kad bi se mogao dogoditi neki check point karijere koji bi se moglo obilježiti best of ili live albumom, pa ste rekli da bi to moglo biti nakon još jedne ploče kad ćete slaviti 20 godina benda. Došao je i taj čas, jeste li bliže nekom takvom potezu?
Luka Benčić: Live album je nešto o čemo često razmišljamo, ali kako nismo baš organizacijski najagilniji, da ne kažem lijeni po tom pitanju, nismo se do sada upuštali u to. Ali buba je i dalje u uhu, jednom je možda izvadimo i pustimo da poleti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
