Lydia Lunch & Big Sexy Noise u Vintage Industrialu – potpuno sagorijevanje

‘Kurve i vještice se znaju pobrinuti za sebe’, bio je odgovor Lydie Lunch prvim redovima iz kojih su joj sinoć čestitali 60. rođendan i dodala: ‘Svaki dan je moj rođendan, svaki dan je Dan žena!’

Lydia Lunch & Big Sexy Noise u Vintage Industrialu (Foto: Zoran Stajčić)

Izravna i opaka da ne može biti izravnija i opakija. Strah i trepet za muškarce. Njujorčanka od čijeg se stava tresu gaće. A sinoć su se tresle gaće svima i od naleta rock and rolla kojim je razarala zagrebački Vintage Industrial sa svojim pratećim bendom Big Sexy Noise u sastavu Ian White na bubnjevima i James Johnston na gitari. Ne može ih se drukčije opisati već kao trio iz pakla, njujorškog pakla.

Johnston je riff-razarač čija tutnjava pokriva spektar električne i bas gitare, a u kombinaciji s Whiteovim osjećajem za ritam koje je isporučivao ‘džunglu’ udarcima svojstvenim jednom drvosječi, a ne bubnjaru, njih dvojica uistinu se dostatni da otvore vrata pakla. A na vratima pakla je dakako ona – Lydia Lunch, ikonoklastična članica njujorške No wave scene s kraja sedamdesetih, hrapavog glasa, bez dlake na jeziku, žena kroz koju poput dvije struje prolazi rap i punk kojima besprijekorno vlada.

Lydia Lunch & Big Sexy Noise u Vintage Industrialu (Foto: Zoran Stajčić)

Za razliku od koncerta iz 2013. kad je nastupila u malom pogonu Tvornice kulture s bendom Retrovirus i kad je u društvu Boba Berta, Algisa Kyzisa i Weasela Waltera proizvela zid disharmonične agresije, sinoć je ta agresija bila u ritmu stampeda bivola. Primordijalno. Plemenski. Ono što rock and roll u svojoj suštini i jest i treba biti. Sila kojoj se ne možete oduprijeti. Razlog koji ne možete objasniti dok vas nosi, dok glas ratnice s pozornice ogoljuje život i životne uloge i skida maske.

Koncert na kojem ne morate po dolasku znati niti jednu pjesmu koja će vas satirati te večeri, a na kraju ćete ih voljeti sve, a sve to bez ijedne sekunde onog prenemagačkog titranja „’ajmo svi“, ili onih poza: „zaboravio sam svoje tekstove“ kojima je primjerice Goran Bare obasipao tisuće ljudi večer prije na koncertu na Šalati i kad mnogljudni bend i orkestar iza njega ne proizvedu ono što šezdesetgodišnja Lydia Lunch praćena Whiteom i Johnstonom čini kao da je u pitanju okretanje ključa da bi se upalio motor.

Lydia Lunch & Big Sexy Noise u Vintage Industrialu (Foto: Zoran Stajčić)

Kad je rekla da će „sve bijele mekušce izbacit iz gaća repčinom“, to je bilo rečeno – učinjeno. Rešetala je kao da je pola života provela s Beastie Boysima. Nitko nikome od dvjestotinjak okupljenih jučer nije trebao objašnjavati da je pred njima legenda i raspredat one priče u smislu: „znaš, kako je ona nekad zvučala?“ Nije bilo potrebe. Ona je sinoć zvučala kao legenda koja se drži onog najvažnije pravila: „dobar si onoliko, koliko ti je dobar zadnji koncert.“ Svima je pružila šus za pamćenje.

Sinoć je Lydia Lunch bila kraljica njujorškog undergrounda – kraljica kurvi, vještica, makroa, hohštaplera, klošara i poraženih buntovnika, ona koja osjeća puls te betonske džungle i prenosi ga poput medija na sve koji su joj se zatekli pred pozornicom. S takvim stavom, njoj je stvarno svaki dan rođendan. Bilo je i više nego naivno povjerovati da će ona pokazati zrnce patetike na činjenicu da netko iz publike zna kad se rodila. Dapače, to kao da ju je još više ražestilo. Jer nije došla zbog toga. Došla je zbog rock and rolla koji je u ‘njenim rukama’ ništa drugo već Velika seksi buka.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh