Sinjski krš i lom u Vintage Industrial Baru dostojno je obilježio početak koncertne sezone jesen/zima 2019./2020.
Koncertna sezona Vintage Industrial Bara počela je obećavajuće i prije svirke M.O.R.T.-a, jer su je otvorila tri povijesna detalja. Prvi i najnevažniji, nakon dobrih tri mjeseca pisanja za RDD, napokon sam upoznala svog glavnog urednika Stajčića jer sam stigla taman na kraj programa koji kao voditelj emisije Ravno do sna održava u Griffu svakog drugog četvrtka. Drugi detalj je, nadam se da ćete biti ponosni, taj da sam stigla na vrijeme i uhvatila genijalnu predgrupu Vukojarac, koju s M.O.R.T.-om veže isti kraj, ali su žanrovski potpuno različiti pa ne želim ni zamišljati kako su zvučali onima u publici koji površno slušaju M.O.R.T. i znaju im samo najveće hitove tipa “Meni se skače” i “Tango” (spojler – svirali su i jednu i drugu). Treći detalj je nešto što ni za jedan bend u Lijepoj Našoj do sinoć nisam mogla reći, a to je da me u par segmenata podsjetio na Tool, a u mojoj knjizi je to valjda najveći kompliment koji nekome mogu dati.
Ako ste ikad poslušali Vukojarac, sigurno se pitate na čemu je ova. Kodžini vokali su growlanje a ne pjevanje/vikanje kao kod Toola tako da na prvi dojam podsjećaju više na Arch Enemy ili zlatno doba Sepulture, ali kad krenu Mirove solaže na gitatri i Jakovljevi prekidi bubnjanja od kojih publika misli da je kraj pjesme, utjecaj kalifornijskih metalaca je nepobitan i, što je još važnije, uklopljen je u pjesmu točno onako kako treba da ne bude plagiranje ili kopiranje, nego upravo to – utjecaj koji se uvuče u podsvijest od previše preslušavanja i od svijesti ostaje skriven sve dok ne izbije kroz kreativnost. Isprve sam pretpostavila da sam izgubila i zadnju trunku razuma od danonoćnog preslušavanja “Fear Inoculuma” i da su mi se počeli priviđati rifovi, ali izgleda da je to samo efekt koji na slušatelje imaju pjesme Vukojarca tipa “Mind Decay”. Osim toga, moram reći da sve pjesme imaju prepoznatljiv stoner zvuk, kao da dolaze iz iste produkcije kao Queens of the Stone Age ili Kyuss. Na mikrofonskim stalcima u VIB-u bile su isprintane fotografije njihovog drugog gitarista Bože koji nije mogao doći na svirku, ali je ipak bio prisutan duhom, a bit će ih zanimljivo čuti i u punom sastavu.
Ono što M.O.R.T. razlikuje od gomile naših bendova je činjenica da gotovo uvijek poslušaju svoje predgrupe i stvaraju gužvu u trenucima kad je prostor ispred stejdža prazan. Tako su još od prve stvari Vukojarca, “Gods Were Astronauts”, svi iz M.O.R.T.-a bili ravno ispred bine, a ljudi koji su ih dolazili pozdraviti bili su onda primorani ostati i poslušati zaista odličnu predgrupu. Možda bih trebala staviti neku ogradu uz puste komplimente kojima zasipam sinjsko-bračku doom kombinaciju jer nemam pojma o čemu točno govore, pa je moguće da hvalim ekipu koja se zalaže za žrtvovanje jaganjaca ili premlaćivanje žena, ali po naslovima se ne čine nasilni, iako “Acid Mammoth” ne zvuči kao lik kojeg želite sresti na svojim tripovima. Kratka satnica predgrupe nije im ostavila puno manevarskog prostora pa su, osim spomenutih, odsvirali još samo tri pjesme “Omen”, “Bethlehem” i “Bong Engineer”, koje će se sve naći na njihovom demo albumu radnog naslova “Every Day is Monday” (može li biti više doom?) koji je snimljen u Studiju 3/4 splitske Kocke i trenutno je u fazi produkcije.
U 22:44 hedlajneri večeri popeli su se na binu, a u Vintageu je postalo nenormalno vruće. John je poput pravog džentlmena zahvalio organizatorima i svima koji su došli i najavio koja je glavna svrha njihovog dolaska u Zagreb – dobro se zabaviti. Naravno, svi koji nisu pali s Marsa mogli su vidjeti desetke intervjua u kojima su morali strpljivo odgovarati na pitanja u stilu “čemu engleski” pa je jasno da je koncert u VIB-u bio prostor za promociju albuma “Standing Runningman”. Odsvirali su sve pjesme s novog izdanja, i to po formuli jedna nova pa jedna stara, što se pokazalo kao odličan način da atmosfera ne gubi na ludilu. Krenuli su sa singlom “I Don’t Believe in You”, a onda im se na pozornici priključio Bojan i odsvirao usnu harmoniku na “Nikotinskoj krizi” i dodao još malo klasičnog bluesa u najklasičniji blues koji je M.O.R.T. do dana današnjeg snimio. Nakon poznate “Grli me iz pluća”, krenule su nove “Standing Running” i “Bastard Child”, a kad su ih presjekli “Tangom”, u VIB-u je nastupilo ludilo, a publika je spremno otpjevala tekst od prve do zadnje note.
Sljedeći blok počeo je šansom za kakav-takav predah uz “Hold Me Now” i “Never”, a kad je krenula “Samo se ti smiji”, rijetko tko je mirovao, a publika je bila toliko glasnija od Johna da nije mogao demonstrirati zavidan vokalni razvoj od vremena kad je ovaj klasik snimljen. Ples se nastavio i uz “We Are Born” za koju je najavljeno objavljivanje spota u sljedećim mjesecima, a koju publika već zna, te su onaj bambam na kraju otpjevali umjesto Johna, a Zvrk je pustio gitaru i iskreno zahvalio ekipi koja zna pjesmu iako su je u VIB-u premijerno izveli. Uslijedila je sad već stara i dobro poznata stvar “Na cesti”, koja je dovela publiku u delirij već od prvih taktova Kikosovog basa, te nakon nje jedna od najboljih pjesama M.O.R.T.-a “Buka u glavi”, za vrijeme koje je na bini bilo toliko ljudi da se zaštitar dobrano preznojio u pokušajima da ih vrati nazad u publiku, a John se popeo na Milin bubanj i poput nekog starozavjetnog proroka raširio ruke, a buka se iz njegove glave širila u svim smjerovima.
Odsvirali su i svoju anti-ratnu trilogiju, koju čine “Lažna arkadija” (poznata i po završnim stihovima oni su spremni za rat), “Olovni vojnici” (upečatljivog vulgarno-iskrenog refrena) i “Logor”, a ljudi su tražili “Kodžu”, pjesmu koja nosi ime po vokalu Vukojarca, ali ipak su je morali pričekati, jer je prije nje trebalo odsvirati i pjesmu s najdužim imenom ikad “Good Song About Good Stuff Happening Just Around the Corner”. Nakon raspojasanog “Kodže”, za vrijeme pomalo mračnjačke “If I Don’t Make It” Zvrk je s gitarom stejdždajvao u publiku (i onda uredno zahvalio ljudima što su ga uhvatili). Kikos je još jednom počeo delirij s “Meni se skače”, najveselijom melodijom o samoubojstvu u povijesti hrvatske glazbe, koja je natjerala čitav koncertni prostor VIB-a na skakanje, a na bini se opet našlo 30-ak ljudi.
Kad se situacija raščistila, sa “Standing Runningmana” ostali su nam dužni još “Society Breakdown”, nakon koje su imali simpatičan intermezzo isječak a capella izvedbe “Na morskome plavom žalu”. Uslijedilo je režanje i lajanje uz “Psa” te zavijanje i kreveljenje uz “Ninu”, a da je moć medija velika, mogli smo naučiti i iz posvete “Malog Isusa”, koji je bio za mene osobno, i to zato što sam ih u nedavnom intervjuu pitala zašto je neće svirati. Znači, iz prve ruke mogu posvjedočiti da će vam M.O.R.T. izvući osmijeh na lice i dok vas trola. Opet im se priključio Bojan na usnoj harmonici, a na stejdžu je bilo toliko ljudi da se više nije moglo razabrati svira li Mile još uvijek bubnjeve ili je pao pod stampedom rasplesane gomile. Poprilično sam sigurna da je najveće čudo M.O.R.T.-ovih svirki to da se bina pretvori u počasnu ložu, a da se pritom ništa od opreme ne ošteti.
Za zadnji blok ostavili su pjesme koje su valjda upravo za kraj i napravljene, “O jeziku”, tijekom koje su iz publike spremno vikali Ture bure valja, i sad već ikoničku “Austriju”, koje su opet dale dodatnog posla zaštitaru jer je nastala brutalna gužva, a takvi uvjeti rada nesumnjivo su mrski i toncu Draženu, koji je inače odradio vrhunski posao. Mortovci su izašli na jedan bis i odsvirali jednu od svojih najstarijih pjesama “67 sati bez sna”, pa su žestokim garažnim pankom okončali svoju dvosatnu svirku.
Publika toliko voli M.O.R.T. da za međusobnu komunikaciju nisu potrebne posebne karizmatske vještine, a sve to je pojačano činjenicom da John stalno ima tople savjete tipa “popijte i čašu vode nekad”, a nakon svake stvari nešto je prokomentirao, javio se nekom koga je prepoznao, ili čisto zahvalio na naškom ili nekom stranom jeziku. Kad s pozornice pršti toliko ljubavi i zahvalnosti, publika se lako zarazi i više nije bitno kojim službenim jezikom pričaju, njihovu energičnost i muzičku kvalitetu je lako razumjeti. Publika u VIB-u je odgovorila kako najbolje zna – plesom. Ako će ostatak sezone biti iole kvalitetan kao njeno otvaranje uz Vukojarac i M.O.R.T., čeka nas r’n’r ludilo kojemu je teško odoljeti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
