Iako se koncert grupe M.O.R.T. uvijek doima kao sigurna oklada i garancija dobrog provoda, nastup tog sinjskog sastava u Muzeju suvremene umjetnosti je bio istovremeno više od tog i manje od tog. Muzejskim rječnikom rečeno, bila je to izložba modernog prezira te bijesa koja je završila obostranom naklonošću izvođača i publike.
Svojim novim albumom “Samo hrabro i bez veze”, izdanim u proljeće 2023., grupa M.O.R.T. je poručila da se vratila u fazu “Odjel za još žešće”. Iz muzike i riječi koje su kreirali John, Kikos, Zvrk i Mile rezoniralo je čuđenje u smislu “ne možemo vjerovati da se protiv ovog moramo tako jako buniti”. Crvena krpa za sinjski sastav bile su poduzete mjere u borbi protiv korona virusa koje su u datim momentima bile neobično iritirajuće, besmislene, dehumanizirajuće. Takav je bio i osnovni ton koncerta u Muzeju suvremene umjetnosti, akcent je bio na buntu, preziru, ironiji, cinizmu, protestiranju. Nemilice se pljuvalo istini u oči, a nekih ljubavnih tema gotovo da i nije bilo. Čak je i davni hit “Meni se skače” sa sjajnim učinkom Zvrkove električne gitare zvučao kao dobra doza amfetamina, a ne kao izraz normalne želje mladog čovjeka za zdravim tjelesnim užitkom.
Da M.O.R.T. ne planira običan tulum, bilo je vidljivo u ranoj fazi koncerta, tijekom izvođenja pjesme “Svijet se sužava”. Citiranje Opće povelje UN-a da čovjek ima pravo na sigurnost, slobodu i traganje za srećom je zvučalo kao prijetnja, kao svjedočanstvo nekog tko je upravo vidio kako Poncije Pilat pere ruke ili kao da je upravo čuo prosječno korumpiranog hrvatskog političara kako govori: “neka institucije rade svoj posao”. Otprilike sto-i-nešto-minutnim koncertom sinjski kvartet je uspio svojim pjesmama, nastupom i scenskom prisutnosti uvjeriti okupljene da je skepsa prema svemu što nas okružuje normalna stvar, da se ne treba sramiti pobuniti se, da je na ovom svijetu patnja vječna, koju možemo olakšati međusobnim razumijevanjem. U njihovim pjesmama ima malo razrješenja, olakšanja, ali ima gotovo bratske empatije, suosjećanja sa slabijim ili potlačenim u teškim vremenima i to je ono što u njihovim nastupima dovodi do katarze.
Katkad se činilo da je koncert M.O.R.T.-a u MSU uspješno pokvarena zabava obitelji Glembay: sve je trebalo biti fino, relativno nova zgrada Muzeja, lijepo nebo, u blizini su Avenue Mall i zgrada korporacije INA koja treperi, tu i tamo je na koncertu bio prisutan pokoji zaljubljen par koji se stišće jedan uz drugo, a onda na scenu dolaze ne jedan, nego četiri Leonea: John, Kikos, Zvrk i Mile i “sve pokvare”. Iako se smatra liberalnim, tolerantnim i benevolentnim, slušajući ovaj koncert, potpisnik ovih redaka si je postavio pitanje kako se netko može grliti i ljubiti kada John pjeva tako važne stvari, odnosno, poput uznemirenog propovjednika zabrinutog za svoju zastranjelu pastvu urla: “Svijet se sužava” ili “Traži svoja prava, ustaj i vrišti sad”?
“Draga majko”, “Ćaća” i novi singl “Mamuran” su također zvučale upozoravajuće, no, rock’n’roll nije samo osvajanje simpatije, vožnja autom po gradu i lokanje sa frendovima, rock’n’roll je krik junaka radničke klase koji želi biti prihvaćen, shvaćen i voljen. Ponekad se stjecao dojam da je bolja lokacija za koncert grupe ogromna garaža ispod muzeja, a ne nekakva vedra neba, skulpture, jarka svjetla, i pogotovo ne do ušiju zaljubljeni parovi s tamo nekom romantikom.
U pjesme, od kojih su neke stare desetak ili više godina, članovi grupe su injektirali vlastite emocije, što je samo po sebi zavidno postignuće ako znamo da su u istoj postavi 11 godina, da su u toj postavi snimili pet albuma, i mali bezbroj nastupa u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Nema odrađivanja, nema onog: “pjesma će odraditi svoje”, ili “dovoljno je da se pojavimo na sceni kako smo lijepi” – svaka se simpatija publike ponovo osvaja kao da je članovima to prvi nastup u životu. Bend je uigran, komotno ih se moglo staviti u četiri boksa da se ne čuju i ne vide, vjerujem da bi pjesme svejedno bile odlično izvedene.
U jednom je momentu nakon dobrih sat vremena koncerta (vjerojatno i više) opća gorčina je zamijenjena feštanjem, kao da je u tom trenutku i grupi pao kamen sa srca, kao da im je bilo drago da nisu jedini koji su se osjećali tako kako su se osjećali. “Buka u glavi” je završila regularan dio, na prvom bisu su slijedile “Tiho srce”, razularena “Austrija” uz pomoć prijatelja na sceni, te “Imam sve” uz dobar zdrav crni humor. Drugi bis je blagoslovljen gostovanjem Bojana Đurđevića alias Jima Julyja, čija je usnoharmonikaška dionica na “Malom Isusu” sjajno zazvučala, a pjesma je pretvorena u trijumfalni jam. Možda je vrijeme za live-album, napaćena braćo?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
