M. Richards i M. Langthorne ‘Somebody to Love – Freddie Mercury: život, smrt i nasljeđe’ – U srž

Da je poživio, danas bi Freddie Mercury navršio 73 godine.

Freddie Mercury – život, smrt i nasljeđe

Prošlo je 28 godina od smrti Freddieja Mercuryja i njegov lik i djelo su sve veći, posebno u posljednjih par godina, ponajviše zahvaljujući Oscarom nagrađenom filmu „Bohemian Rhapsody“. No isti taj film nažalost je samo dokaz koliko je svijet i dalje sjebano mjesto kao što je bio i u desetljećima Freddijeve popularnosti za života i njegova odlaska. Iz jednostavnog razloga jer je filmom ispripovijedana u mnogočemu činjenično lažna i time romantizirana verzija njegova života – melodrama za stvaranje krivih zaključaka.

Na sreću biografija „Somebody to Love – Freddie Mercury: život, smrt i nasljeđe“ upravo ulazi u ono u što se film nije usudio ući. Napisali su je zajedno Matt Richards, nagrađivani filmski redatelj, televizijski producent i scenarist, te Mark Langthorne koji je bio menadžer mnogim glazbenim zvijezdama uključujući Annie Lennox i Kanyea Westa. Njihovo djelo je daleko od suhoparnog nizanja faktografije. „Somebody to Love“ je hibrid biografije i trilera, s nizom dramskih elemenata u kojima je sadržana priča jednog vremena i njegovih (često krutih) moralnih i životnih okvira. I počinje u stilu trilera u smislu da ‘pištolj koji je pojavljuje na početku komada, će na kraju istog opaliti i ubiti nekoga’. Taj ‘pištolj’ u ovoj biografiji je AIDS, a žrtva dakako pjevač grupe Queen.

Richards i Langthorne su pravilo zaključili kako priča o AIDS-u i Freddieju Mercuryju mora ići zajedno, ali treba biti ispričana činjenično i hladne glave. Isprva se možda i čini kako je jedna velika glazbena biografija kompromitirana stručnim liječničkim narativom o nastanku i širenju jedne od najopakijih bolesti 20. stoljeća, no sa svakim novim poglavljem paralelno praćenje dvije radnje sve više dobiva smisla i kulminira u završnici, jer za shvaćanje Mercuryjeve sudbine nužna je slika svih okolnosti u kojima se bolest širila i kakve je reakcije izazivala.

Riječ je dakako o eri političke vladavine Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji i Ronalda Reagana u SAD-u, dakle desetljeću posebno problematičnog i krutog moralizma na djelu i vrhuncu Murduchove medijske imperije – licemjernog i homofobnog oblika novinarstva pogodnog za stvaranje atmosfere društvenog alarma, a time i poziva na javni linč onih koji su obilježeni kao nemoralni. Naveden je također i niz primjera politika ignoriranja s najviših državnih instanci spram apela zdravstvenih organizacija, kao i kreiranje plodnog tla za različite homofobne hajke iz redova fundamentalističkih političkih ogranaka i raznih vjerskih organizacija koji su AIDS slavili kao pojavu božje kazne za homoseksualne osobe. Dakle, situacija u kojoj zdravstvo i znanost grozničavo tapkaju u mraku u valu epidemije, dok desničarska vlast uglavnom šuti i ponaša se kao da je vrijeme na njenoj strani jer fantomska bolest kosi one koje smatraju neprijateljima i dok vjerski fanatici likuju. I tako sve dok voda nije došla do grla i kad se shvatilo da AIDS nije nikakva ekskluzivna bolest koja pogađa isključivo gej zajednicu.

A tih osamdesetih i posebice sedamdesetih javna svijest o homoseksualnosti bila je izrazito niska. Biti javno gej značilo je izgubiti karijeru i na neki način biti obilježen i time ekskomuniciran iz društva. Za podizanje svijesti o tome koliko je takav stav pogrešan i poguban, u Velikoj Britaniji je najviše zaslužno Mercuryjevo javno priznanje da je gej i da boluje od AIDS-a pred samu smrt. Tada se po prvi put dogodilo i da je Murdochova okrutna medijska politika ozbiljno poljuljana u javnosti.

Naime, bolesni Mercury je živio u opsadnom stanju. Ispred njegove kuće su danonoćno bili fotoreporteri, salijetali svakog tko je ulazio ili izlazio iz kuće, pa čak i kopali po smeću u potrazi za bilo kakvim dokazima pjevačeve bolesti, sve pod izlikom da „javnost ima pravo znati“. Ako se uzme u obzir da je u tom rangu popularnosti u Velikoj Britaniji jedino Freddie Mercury bio porijeklom iz indijske obitelji sljedbenika zoroastrizma koja je emigrirala bijegom iz građanskim ratom pogođenog Zanzibara, tj. jedini koji nije bio rođeni bijeli Britanac, utoliko je vidljivija i rasistička motivacija Murdochovog Suna u tom javnom progonu slavne osobe koja je pored života u Londonu voljela život i u jednom Munchenu i švicarskim Alpama.

Svijest naroda se momentalno podigla s vijesti o Mercuryjevom smrti, kad je bojkotiran Sun koji je taman krenuo s feljtonizacijom života pjevača s naglaskom na iznošenje njegovog ‘prljavog rublja’. Tada se po prvi put dogodilo da javnost ne želi znati ono što Sun piše. U tom trenutku je pobijedila ljubav i poštovanje prema velikom pjevaču kojeg više nema, dok su ozbiljni mediji na naslovnicama sve veći značaj počeli davati AIDS-u i pravim adresiranjem pitanja onima odgovornima za javnu zdravstvenu zaštitu što u smislu epidemije misle poduzeti.

Po pitanju glazbene karijere i Mercuryjeva života knjiga „Somebody to Love“ dala je niz natuknica, ali nije ulazila u izvođenje zaključka koji i kad se gleda sveprisutnost i neuništivost glazbe Queena, da je možda došlo vrijeme da se povijest rock glazbe počne iščitavati kroz još jedan segment koji je uglavnom zanemarivan.

Ako je kraj šezdesetih bio u znaku kontrakultura koje su obilježile društveni rakurs i seksualne revolucije koja je obilježila individualni, tako je nužno razdijeliti i borbe u drugoj polovici sedamdesetih, tj. kasnije u osamdesetima. Naime, eksploziju punka i začetak hip-hop bi trebalo gledati kroz društveni narativ, no emancipacija homoseksualaca u glazbi i kroz glazbu spada u onaj individualni segment koji je tražio tumačenje po ključu. U konačnici bio je to samo još jedan u nizu vapaja za slobodom u dugoj ljudskoj povijesti, ali vapaj koji je u velikom mjeri urodio plodom. Jer tamo gdje postoji vapaj, slobode očigledno nema.

Nije Freddie Mercury bio jedini, ali se s pravom može reći da je bio najglasniji u svakom pogledu u toj eri. Počevši s „Bohemian Rhapsody“ grupa Queen, tj. Mercury je na svakom albumu (iz osobnog pjesničkog kuta) širio okvir spoznaje što to znači biti gej, ali uvijek kroz metaforički narativ i pjesme koje su mogle biti opće prihvaćene zbog dvosmislenosti. Nekad je prelazio nevidljivu ‘moralnu’ barijeru i često znao naživcirati neke od svojih kolega u bendu, primjerice Briana Maya kojem je „Don’t Stop Me Now“ smetala jer ju je doživljavao kao odlazak u sferu u koju se nije smjelo.

Spoznaja, ‘prijestup’, osjećaj krivnje i potom katarzični vapaj za slobodom su koncepcijski narativi gotovo svih bitnih pjesama grupe Queen koje je napisao Mercury, kao što je i vrckavi vodviljski pristup rocku u kojem se miješalo sve što mu je naizgled palo na pamet, pa tako i operu, su doveli do toga da se Queen od prvotno ograničenog hard rock prog benda transformira u neobičnu himničnu glazbenu rapsodiju globalne popularnosti.

Richards i Langthorne u knjizi na to jasno ukazuju samom pripovijesti o nastanku grupe kojoj je upravo Mercury osmislio ime i grb, ali film „Bohemian Rhapsody“ tu ide s lažnom storijom, izgleda ponajviše stoga da se ne zamjeri Mayu i Tayloru koji od Freddijeve smrti uspješno vode Queen kao brend, a ne kao bend. Naime, pravi početak je priča o dva benda i njihovom druženju. Prvi bend je imao već potpisan ugovor s američkim izdavačem, solidne muzičare i ne pretjerano motiviranog, može se reći ‘običnog’, pjevača. Drugi bend je imao nestalnu i nestrukturiranu formaciju sklonu čestim promjenama osrednjeg članstva i neobičnog frontmena čije želje je taj bend teško mogao slijediti, a kamoli sprovesti u djelo. U prvom bendu su bili May i Taylor, u drugom Mercury. Slijedom toga moralo se dogoditi da prvi bend ne uspije ni u Americi ni u Britaniji, a da se drugi raspadne, te je to u konačnici izašlo na to da je talentirani frontmen tražio solidne muzičare, tj. bend, a solidni bend frontmena koji mu može dati vrijednost više u trenutku kad su glam rock i hard rock bili na zalasku kreativnosti.

Dakle, mogli su May i Taylor imati Mercuryja i ranije jer su ga dobro poznavali, ali im je bio, narodski rečeno „too much“. Njih dvojica su bili ljudi ograničeni okvirima, da ne kažem, da nisu shvaćali koliko glazbu moraju otvoriti prema neobičnom. Tako da je postojeći pojednostavljeni narativ tog osnivanja benda u filmu „Bohemian Rhapsody“ zasigurno nešto što je imalo više veze s taštinom gitarista i bubnjara.

O autorskoj diskrepanciji unutar benda u korist Mercuryja također govori podatak da je najviše hitova, tj. evergrina grupe Queen napisao on. A kad se i basist John Deacon (po svemu sudeći, tihi, ali najmoralniji član grupe koji je uistinu odbio s Mayom i Taylorom ući u sve jalove kombinacije tribute koncerata, osim onog oprošajnog na Wembleyu 1992. nakon Freddiejeve smrti) upisao na listu broj 1. singlova s diskoidnom „Another One Bites The Dust“, Brian May je ostao jedini član grupe koji ga nije imao sve dok (paradoksalno) to nije ostvario s pjesmom „Flash“, inače soundtrackom SF filma „Flash Gordon“.

Knjiga se također ne drži lažnog narativa poput filma u vezi Mercuryjevog odnosa spram žena. Podsjetimo, u filmu je to plošni odnos „volio sam samo jednu ženu i to najviše“ s Mary Austin (koja se nakon njegove smrti loše odnosila s pjevačevom gej svitom koja se za njega brinula do posljednjeg trenutka i koju je istjerala uselivši se u njegovu kuću). U knjizi je pak solidno prostora dano njemačkoj glumici Barbari Valentin s kojom je imao drugu vrstu obiteljskog života u Munchenu, i prema kojoj su se organizatori posthumnog oproštaja također loše ponijeli zabranivši joj dolazak, tj. da slučano ne bi stajala rame uz rame s Austin.

No Austin je dobila 50 posto Freddiejevog nasljeđa čija vrijednost se nakon njegove smrti multiplicirala, što također s druge strane objašnjava zašto je veza između Mercuryja i Austin u filmu „Bohemian Rhapsody“ ispričana tako kako je ispričana. Richards i Langthorne nisi imali nikakav poriv da taj dio uljepšavaju, stoga se ova knjiga može smatrati jednim od boljih biografskih štiva kad je u pitanju glazbeni svijet, ali i svijet koji ga je u određenom trenutku okruživao.

Također je osjetna i balansirana pripovijedačka razina dvojice autora. Oni se nisu libili ući u prilično nezgodne situacije, a opet su to učinili da se prema Mercuryju osjeti empatija, a ne osuđivanje. U biti osuđivanje su prepustili drugima, a time i njihovo licemjerje. Može se reći da su dobrano vratili set-match lopticu američkom Rolling Stoneu. Naime, odnos Rolling Stonea prema grupi Queen uistinu je bio ispod svake civilizacijske razine, a kamo li daleko od neke umjetničke analize. To je svojevrsna sramna povijest tog magazina. Citati koje su odabrali Richards i Langthorne primjer su homofobnih ispada pod krinkom glazbene kritike, da se ne govori da su neki albumi prozvani ‘skoro fašističkim’, što je i onda i danas opasan i zlonamjeran čin, da bi 1992. ispalo kako nakon benigne scene pjevanja pjesme „Bohemian Rhapsody“ u automobilu u filmu „Wayne’s World“ upravo Rolling Stone iz petnih žila nastoji u Americi oživjeti slavu grupe Queen, u istoj Americi koja je deset godina prije ‘iskasapila’ i zabranili na MTV-iju emitiranje komičnog transvestitskog video spota za singl „I Want To Break Free“.

Nakon pročitane knjige „Somebody To Love“ teško je prigrliti epitet da je Freddie Mercury bio kontroverzna osoba. Prije je, pored toga što je bio izvanredni talent, samo želio biti slobodan u sjebanom svijetu i o tome je pjevao strasno. Bio je leptir na kotaču, ali nakon smrti se pokazalo da je njegov duh prodro u neslućene visine i promijenio puno toga što detaljno opisuje ovo djelo.

(Rockmark, 476 stranica, listopad 2018.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh