M. Ward ‘More Rain’ – idealan album za rano proljeće

‘Mislim da je jedna od najvećih američkih misterija današnjice to kako smo sposobni procesuirati beskrajne loše vijesti, a zatim nastaviti sa svojim životima. Mora da u ljudskom mozgu postoji mjesto koji nam omogućava da se izdignemo i sagledamo humanost iz ptičje perspektive, a čini mi se da je muzika ono što nam pomaže da do toga stanja dođemo.’ (M. Ward)

M. Ward 'More Rain'
M. Ward ‘More Rain’

Nakon pune četiri godine tišine, M. Ward je konačno objavio album “More Rain”, ponovo za Merge Records. Kako mu i ime nagovještava, ovo je pluviofilna ploča posvećena kiši i tmurnom vremenu, ne nužno samo u meteorološkom, već i onom metaforičkom smislu.

Poznavatelji opusa ovog indie folkera, čiju je originalnu genijalnost oslonjenu na korijene prvi prepoznao Howe Gelb reizdavši njegov debut lo-fi album “Duet for Guitars #2″, od samih Wardovih početaka tamo s kraja devedesetih navikli su na specifičan wardovski zvuk koji, umotan u njegov jedinstveni, sanjarski topao i nježan, pomalo jecav glas, formira atmosferu ranih 60-ih koja u ovom našem kakofoničnom diskografskom vremenu naprosto strši u svojoj mekoj posebnosti. Nostalgično peckanje nekog nježnijeg, ili makar nešto manje okrutnoga vremena, mogu osjetiti i oni koji ga po prvi put slušaju: M. Ward je jedan od rijetkih samosvojnih kantautora kojega ćete prepoznati gotovo na prvi takt, čak i prije no što mu začujete prepoznatljivi vokal.

Ward je i na ovom albumu većinom ostao vjeran svome prepoznatljivom stilu jednostavnih aranžamana, koji je kroz posljednjih petnaestak godina razigravao različitim, katkad i naizgled suprostavljenim produkcijskim tehnikama. Ipak, za razliku od prethodnih albuma u kojima je M. Ward pomno bilježio svoje najintimnije misli, od ljubavnih žalopojki do onih zbog gubitka najboljeg prijatelja, “More Rain” je album koji se tematski odvaja od ostatka opusa, jer na njemu autor napušta svoju začahurenu intimu i prosipa po svijetu svoje uvide o nekim fenomenima života općenito. Poruke su mu tople i humane, nema u njima ni trunke defetizma, prepun je neke životne radosti koja je gotovo dijametralno suprotna tonu u kojima su izrečene. Jer, budući je pretežno akustičan, album zvuči vrlo nježno, gotovo sjetno – idealno za rano proljetno doba, za okrutni travanj tako bremenit kišom i sramežljivim buđenjem prirode, kojemu je ta sjeta nekako imanentna.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=HargPe7FBps[/youtube]

Na albumu je 12 stvari, ravnomjerno raspoređenih prema atmosferi. Otvara se s “(More Rain)” koja zapravo nije pjesma već postavljanje atmosfere cijele ploče; kroz jednominutni zvuk jake kiše probija se tek Mattovo tiho ugađanje gitare, a svirkom započeo tek na drugoj stvari “Pirate Dial” u kojoj se kiša nastavlja čuti u podlozi. Akustična “Pirate Dial” tipična je wardovska stvar, od onih čija melodija uđe u uho na prvo slušanje jer podsjeća na neke njegove pjesme koje smo već čuli. To nipošto ne znači da se Ward reciklira u nedostatku ideja, prije se čini poput neke vrste introtekstualnosti, auto-referiranja na vlastite rane radove, kao što je primjerice slučaj u pjesmi “Girl From Conejo Valley” kroz koju se suptilno provlači melodija i u refrenu dio stiha pjesme “Helicopter” s albuma “Transfiguration of Vincent”. Premda je stih modificiran, semantički se svodi na istu stvar, pa ova pjesma zvuči poput svojevrsnog nastavka vapaja iz “Helicoptera”.

“Time Won’t Wait Up”, koja također počinje zvukom kiše, potpuno je drugačije atmosfere i ima jedan gotovo popičan zvuk i nešto kompliciraniji aranžman obogaćen, uz klavijaturu i ženskim pratećim vokalima, i Mattovim vlastitim glasom u podlozi koji kroz cijelu pjesmu tatakanjem diktira ritam i zvuči poput dodatnog instrumenta. Prvi singl s albuma, “Confession”, gotovo je euforično intonirana, kao i “Temptation” koja se stilski gotovo na nju naslanja.

Prekrasnom posvetom prijateljstvu i povjerenju u pjesmi “Phenomenon”, uz korištenje pedal steel gitare i njenih jecavo produženih tonova, koketira s countryjem, dok u akustičnim “Little Baby i I’m Listening (Child’s Theme)”, ponovo svojevrsnim stilskim parnjacima koji kao da su ispali iz sredine prošlog stoljeća, još prije pojave rock’n’rolla, Ward se poigrava s idejom doo-wopa. To mu je, prema vlastitom priznanju, i bila prvotna namjera ovoga albuma dok mu se nisu pridružili Peter Buck iz R.E.M., Neko Case i još neki, pa je album kolaboracijom odveden u ponešto drugom smjeru od predviđenog. Ovo su dvije pjesme na kojima je uspio postići jedan topao starinski zvuk, i možda su najefektniji pomak od njegovog dosadašnjeg stila, iako neopisivo pristaju njegovom glasu i općenitom senzibilitetu.

Kao i na nekim prijašnjim solo albumima, Ward ponovo ima posvetu The Beach Boysima, coverom njihove stvari “You’re So Good To Me”. Album se zatvara optimističnom i gotovo brzom “I’m Going Higher” koja nagovještava da je kiša, koja jenjava kako album odmiče prema kraju, prestala, da su se oblaci razišli, perspektiva razbistrila, a on je pročišćen i spreman za novi uzlet.

Za razliku od dosadašnjih njegovih albuma, na ovome nema nijedne pjesme koja će se zalijepiti za bubnjić na prvo slušanje, nema onih gotovo ontoloških bisera poput “Chinese Translation” ili “Poison Cup” kakvima je vrvio “Post-War”, nema “Hold Time” koja će vam slomiti srce. “More Rain” je album nekako skroman u svojim nastojanjima; njegova je funkcija da vas utješi za tmurnog dana, da vas zagrli svojom jednostavnom toplinom kada ste loše i imate osjećaj da ćete takvima zauvijek ostati. On je beskrajno nježan i ljubavan, premda posve lišen ljubavne patetike. On je tu kada ste usamljeni i treba vam prijatelj. On je nenametljivi suputnik u proljetnoj sjeti. On je utjeha čovječnosti u bučnom i grubom vremenu. On je podloga za zdravo uživanje u vlastitoj melankoliji.

Ocjena: 8/10

(Merge Records, 2016.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X