Macy Gray je u fazi je problematičnih vokalnih izvedbi, ali njena fama veća je od toga, pa je publika prihvatila tu igru u kojoj je očigledno sretna da uopće nešto izvodi u svom tom igrokazu nemoći.
Kao uvertira u zagrebački koncert Macy Gray nametnula se priča od prije pet godina kad glazbenica na istoj pozornici Tvornice kulture nije bila u stanju kvalitetno isporučiti koncert. Svojevrsno iskupljenje, bilo je nešto što se sinoć iščekivalo. U prilog tome išla je i činjenica da je Macy okupila bend vrsnih glazbenika oko sebe, iako nije istina da je prije toga radila s onima koji nisu bili na visini zadatka. Biti na visini zadatka bio je ponajviše njen problem.
Po viđenom i odslušanom sinoć u Tvornici može se zaključiti da je Macy Gray od tog svog „jedva da mogu“ napravila u najmanju ruku trade mark. Ne samo da je koncert počeo bez nje, već je tako bilo i na bisu sa začudnom koncepcijom bubnjarskog sola dvojice bubnjara koji je premašio i pet minuta trajanja dok je publika uporno dozivala pjevačicu. Uz to i instrumentalna postava samog benda bila je neubičajena; dva bubnjara, basist, klavijaturist i DJ. Gitara možda tu i nije nužna, ali za isporučiti jazz i funk ipak je potrebna i dimenzija vokala koji pjeva, ali Gray je bila isuviše tiha, samo oslonjena na svoju specifičnu hrapavost glasnica, pa je krajnji efekt bio kao da je ostala bez glasa. Prateći bend je taj nedostatak obilato popunjavao solo točkama koje su se čak i nastavljale jedna na drugu. U konačnici, rijetko tko je vidio toliko koncerata iz, hajmo reći, pop segmenta, na kojima je basist svako malo svirao solo točke. Sinoć je grungerski odjeven Alex Hyhn upravo bio najveći animator publike u Tvornici.
Ako je Macyin prvi „jedva da mogu“ bio nesigurni izlazak na drugoj pjesmi od početka, drugi „jedva da mogu“ dogodio se nakon manje od pola sata kad je otišla s pozornice i to zajedno s bendom i na desetak minuta prepustila DJ-u da vodi klasični disco program. Povratak je bio rijetko viđen gažerski potez. Izašao je basist Alex Hyhn i sam počeo svirati „We Are The Champions“ grupe Queen, što su prvi redovi zdušno prihvatili i pjevali nakon čega se Macy opet pojavila, ali u drugoj haljini, što je valjda bilo i opravdanje za ‘sjeckanje’ kontinuiteta koncerta.
Set lista također je govorilo u prilog zalaska autorske karijere. Dominirale su obrade popularnih naslova. U istoj kaši zagušenog funka tako su se između ostalih našle „Nothing Else Matters“ Metallice, „Fly Me to the Moon“ tj. „Other Words“ Barta Howarda koju je proslavio Frank Sinatra, kao i „Da Ya Think I’m Sexy“ Roda Stewarta, dok je od svog najvećeg hita „I Try“ Gray napravila rastegnutu epopeju na kojoj bi joj i stari psihodeličari Dead & Company aplaudirali na minutaži. Uz sve, pjesmu je zapjevala publika i dobrim dijelom je nosila dok je Gray imala propovjedni moment o tome kako svatko može u životu pogriješiti.
Koncepcijski gledano, nastup je nosio scenarij gaže osmišljene za uveseljavanje putnika na cruiserima za situaciju kad je pjevačica kojim slučajem prehlađena i kad treba nekako ispuniti minutažu koja se vokalno ne može iznijeti ‘po svim pravilima struke’. Tako je nakon „I Try“ u kojoj je publika u Tvornici najviše pjevala, Macy opet ušla u ulogu „jedva da mogu“ oslanjajući glavu na mikrofonski stalak. I kao što je već kazano, nakon pauze bis je preuzeo udaraljkaški tandem, a ona potom došla na pozornicu s nekim žarom koji se dotad nije mogao čuti i vidjeti, opet u naletu propovjedništva i mantre: „Radite što želite!“, koju je tragikomično ponavljala i tijekom nastupa.
Postoje pjevači i pjevačice čije posrnuće sa sobom nosi i veliku empatiju publike, kao i oni koji od toga počnu raditi predstavu koja glazbeni ugođaj gurne u drugi plan i tom krugu se Macy Gray definitivno priklonila. U fazi je problematičnih vokalnih izvedbi, ali njena fama veća je od toga, pa je publika prihvatila tu igru u kojoj je očigledno sretna da Macy uopće nešto izvodi u svom tom igrokazu nemoći.
Sjećam se njenih prijašnjih koncerata, jer nas je nemali broj puta dosad posjetila i tada je mimo svih priča i tračeva koji su se vezali uz njeno ime znala kvalitetno iznijeti koncert do kraja. Ono sinoć u Tvornici jedva da je bio blijeda tih gostovanja, izuzmemo li i onaj od prije pet godina. Jedva.
Gorki okus tog ‘jedva’ otišao sam isprati u Hard Place gdje je ženski talijanski trio Motorqueens svirao obrade Motorheada, u nadi da bar malo osjetim neki iskreni žar s pozornice te večeri, iako su mi cover i tribute bendovi ubitačno dosadna pojava. Kad je večer već počela s coverima, nek’ je tako i završila.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
