Glas Madeleine Peyroux sama je srž jazza i soula – prigušen, baršunast, savršeno odmjeren, a opet toliko sjetan da iako je potpuno nenametljiv svakim trenutkom sve više osvaja i privlači pažnju. Ona gotovo da ne može promašiti.
Ova pjevačica i gitaristica u svom umjerenom ritmu objavljuje albume u prosjeku svake 2-3 godine jednako tako nenametljivo, da bi se ispostavilo kako je to što radi nezaobilazno i bez prevelike (i nepotrebne) pompe. Na „The Blue Room“ Medeline Peyroux je obradila širi spektar klasika, između ostalih tu su imena poput Randy Newman, Buddy Holly, Everly Brothers, Leonard Cohen i Ray Charles. Na Charlesu je poseban naglasak ako se gleda pristup i koncepcija albuma. Ray Charles je ključ razumijevanja „The Blue Rooma“.
Putovanje je to u 60-te i 70-te godine američke pop i rock glazbe, ali zavijeno u decentni jazz celofan. Obzirom da je album posvećen pjevačicinoj majci vjerojatno je i riječ o njenim omiljenim pjesmama koje je kćerka prilagodila svom izričaju. Koliko je koncepcija inspirirana Rayom Charlesom, toliko je izričaj ovog puta gotovo u potpunosti inspiriran vokalom i stilom Billie Holiday. Madeleine joj nikad nije bila bliže, iako je od početka karijere uspoređuju s njom.
„The Blue Room“ za razliku od ostalih njenih albuma posjeduje tu tamnu zagasitu i letargičnu, gotovo heroinsku, vibraciju. Samo malo na početku ‘zapleše’ s „Bye Bye Love“ koju su napisali Felice i Boudleaux Bryant, ali ubrzo poput teškog i neprozirnog satena sve prekriju balade poput „Born To Lose“ Frenkiea Browna, „Guilty“ Randyja Newmana i Cohenova „Bird On A Wire“.
Peyroux je album postavila na klasični jazz način, a to je da u svoj izričaj ukomponira pop glazbu i time joj da drugačiju dimenziju. kad ih se sluša gotovo kao da ih je pokojna Billie ne samo otpjevala, već i proživjela. Bilo bi nepravedno Madeleine ‘optužiti’ da je toliko ušla u lik i djelo najveće jazz dive, jer da je krenula tim smjerom ne bi mogla zadržati toliko visoki stupanj osobnosti, pa je možda bolje povjerovati u onu priču o srodnim dušama koje se u različitim vremenima preklope – gotovo kao blizanci.
„The Blue Room“ ne nudi ništa novo i spektakularno, no svako malo zadivi filigranska umješnost kojom je sklopljen, kao i njegova gimnopedistička satievska crta nenamtljivog uklapanja u slušateljev ambijent. Gotovo da nije ni smišljan kao album, već kao dio skupocjenog namještaja, omiljene fotelje, ili nekog cvjetnog aranžmana koji prostoru boravka daje crtu ugode za onog tko u njemu obitava. „The Blue Room“ je ta ‘nova soba’ koju otkrijete u svom prostoru kad pustite da svira. Ugađa vam od prve „Take These Chains From My Heart“ do posljednje „Desperadoes Under The Eaves“, a da to niste ni tražili… Kao što je nekad crni pjevač Ray Charles ugađao bijeloj country Americi na način na koji ista nije mogla vjerovati da je to moguće. Upravo je Madeleine Peyroux na ovom albumu pružila i edukacijsku dimenziju Charlesovih albuma „Modern Sounds In Country And Western Music“ za sve one koji zavire u knjižicu CD-a. Možda time sugerira da i nju jazz puritanci bez problema mogu doživjeti u dimenziji jedne Billie Holiday, a da se na to doživljava kao podvala, obzirom na boju kože. Uostalom lako se u to mogu uvjeriti svi koji odluče odškrinuti vrata njene ‘Plave sobe’. Konstantan povjetarac ugode je zagarantiran, svejedno voljeli ili ne voljeli jazz.
Ocjena: 8/10
(Universal Music, 2012.)