‘Ka-frobeat’ možda nije revolucija, ali je dobrodošla, znalački izvedena i pamtljiva zezancija s kockom leda i kriškom limuna.
Malik Mezzadri, poznat još i kao Magic Malik, francuski je flautist abiđanskih korijena koji uspješno spaja svoju afričku krv s modernijom evropskom vizijom afrobeata, isporučujući pitak, ali nikako i banalan album “Ka-frobeat”.
Malikova diskografija seže još u 1997. godinu, a broji čak 13 samostalnih albuma te još barem toliko u suradnji s najraznovrsnijim glazbenicima, od saksofonista Juliena Louraua i Stevea Colemana do brazilskog gitarista Nelsona Verasa, kubanskog perkusionista Anga Diaza ili pak nanteške hip-hop grupe Hocus Pocus. Svi su oni utjecali u manjoj ili većoj mjeri oblikovali “Ka-frobeat” koji, iako zadržava neka davno utemeljena opća mjesta afrobeata poput prepoznatljivog repetativnog bubnjarskog ritma, zadržavanja jednog te istog tonalnog centra i ispreplitanja kratkih, ali upečatljivih vokalnih i puhačkih dionica, ipak donosi prijeko potrebnu svježinu žanru.
Malikov afrobeat, prigodno nazvan ‘ka-afrobeat’, suptilna je i odmjerena mješavina funka, jazza, popa i hip-hopa upakirana u deset pjesama prosječnog radijskog trajanja koje dodatno donosi pristupačnosti materijala, kao i vrhunska, ali nenametljiva suvremena produkcija. Iako je Malik u ovom slučaju bandleader, njegova flauta nije u prvome planu, a njegovi flautistički pasaži više podsjećaju na rani funk 70-ih, nego na nešto što bismo očekivali u okvirima afrobeata. Spomenuti žanrovski miks izuzetno je pitak, ali nikako banalan pa “Ka-frobeat” bez problema možemo slušati dok peglamo, kuhamo ručak ili uživamo neko osvježavajuće piće na balkonu u proljetno poslijepodne, no pažljivog će slušatelja koji ovom materijalu odluči posvetiti usmjereniju pažnju istodobno nagraditi skrivenom kompleksnošću i dobro smještenim opuštenim igrarijama.
Te su igrarije očitije u drugoj polovici albuma u pjesmama poput “Ka tranz” gdje susrećemo i dvojezični spoken-word ili u “Ferye mawon” koja pak donosi i ritmički otklon od strogo zadane forme natruhama brazilskih ritmova, ali i nešto klasičnijim jazz solažama na trubi i saksofonu. “Ka-frobeat” možda nije revolucija, ali je dobrodošla, znalački izvedena i pamtljiva zezancija s kockom leda i kriškom limuna.
Ocjena: 8/10
(Onze Heures Onze, 2022.)