Majke i Brucošijada FER-a: Tko je budućnost i tko vam se sviđa?

Ne smiješ zapalit, a izlazak na otvoreno je kompliciran. Treba proći ukrug, po hodnicima FER-a, probit se kroz gužvu glavnog stagea ispred kojega je Z++ okupio sve koji su još mogli stajati na nogama i tek onda imaš još koju stotinu metara do izlaza. Najbolje rješenje je otići u muški WC, jer kad smo već ušli na brucošijadu gdje smo više od duplo stariji od svih, popizdimo i podjetinjimo do kraja. Naslonjeni smo na radijator, muški WC izgleda onako kako i treba izgledati WC u tri ujutro na mjestu gdje ima more ljudi. Od kojih je dobar dio povratio, a oni koji nisu, budu već. Pušimo i gledamo brucoše koji proživljavaju svoj prvi najbolji studentski provod u Zagrebu, za koji će ujutro lagati da ga se ne sjećaju. Jer moraš u životu imati jednu priču sa „ne sjećam se ničega“ razinom kulerstva. Skrivamo se s cigaretom u smrdljivom WC-u, tri je ujutro, oko nas klinci koji nas pogledaju u oči pa skrenu pogled. Prosijedi smo i imamo zaliske. Kad se dogodio trenutak da smo nesvjesno odlučili izgledati poput dva perverznjaka u studentskom zahodu, nije poznato, ali znamo kako je počelo.

Počelo je iste večeri oko 21.30 kada je Goran Bare krenuo sa „Odvedi me“ i prvi put na koncertu izazvao značajniju vrisku. Majke su u Domu sportova obilježavale dvadeset i pet godina od kada su prije dvadeset i pet godina nastupile u Domu sportova. Ako smo dobro shvatili. Rasprodano je. Bare je izašao s raširenim rukama, poput proroka, i narod mu je mogao početi jesti iz ruke. Teško je danas više odrediti kada je Goran Bare Goran Bare, a kada Goran Bare ulazi u ulogu Gorana Bareta. Ovoga ljeta koncert u Šibeniku otkazao je tri minute prije početka, to je valjda bio pravi Bare. Kad izađe u maniri Krista kojemu je misija na Zemlji negdje na putu krivo skrenula, ali ljudi se ipak okupe jer se još uvijek nadaju nekom čudu, koji je to Bare? Kad je izašao na pozornicu Jabuke u ljeto ’93. s vunenom fantomkom preko glave, bio je to pravi Bare, a kad kleči na ovoj velikoj pozornici, omota čelo šalom i vrišti prema nebu, tko je taj? Teško je razlučiti kojeg Bareta gledamo, a ponekad je teško probrati i zašto ga još uvijek gledamo. Čekamo čudo.

Elem, kaže Bare da evo jedne iz 1996. pa krene „Odvedi me“. Ma daj, ne seri da je 26 godina stara? Provjerili smo, istinu govori. 26. Protok vremena voli se poigravati s mozgom.

„Jel ti gore čuješ njegov vokal“, stigla je poruka na WhatsApp s partera na tribinu.
„Ne baš, spustit ću se.“
„Ne moraš, nije do razglasa.“

Ispred pozornice gdje je već neko vrijeme boravila Klinika Denisa Kataneca gužvaju se svi oni koji na Majke nisu ni pomislili. Mladi. Koncert u Domu sportova od prije kojih sat ranije imao je opasno visok prosjek godina publike, 35 po gruboj procjeni. Možda i više. Denis je odrađivao „Zeku“ kad smo išli prema našoj zahodskoj pušioni, sad su grmjele „Kapilare“ kad smo se opet namjestili na ogradu mix-pulta. Zvuk je natprosječno grozan, nema veze. Denis je natprosječan, daje se i ne kalkulira. Nije ni blesav, složio je za nabrijane brucoše nabrijanu set-listu. Znoji se u smeđem vintage puloveru, rijetko baci pogled prema publici, ali drago mu je. Čuje vriskove, čuje zborno pjevanje, sve vidi i sve mu je jasno. Tu su njegovi fanovi, koliko god da ih ima.

Orila je dvorana tijekom „Odvedi me“. Dvorana je zapravo jedva dočekala nešto da zapjeva s Baretom koji je malo previše u prvih sat vremena upadao u blues. „Fantastična vatra“ jedina je koja je u tom razdoblju uskomešala krv. „Ljubav krvari“ otpjevana je odlično, bilo je to još na početku, bio je svjež, snage je počelo nestajati nešto kasnije. Bare je ordinirao između barske stolice i isturenog dijela pozornice gdje je uglavnom klečao i ležao. „Depresija“, „Skarabej go-go“ studijski su favoriti, koncertni nisu. Čekali su se hitovi. Bare je klečao i upadao u blues, publika je upadala u tanki sloj žamora. „Mršavi pas“ je nešto ponajbolje što je napisao, tu ne može zajebat ni da hoće, publika izvuče. „Put ka sreći“ dobila je neki čudni aranžman, ništa strašno. Strašno je što je bespotrebnim mumljanjem uništio najdramatičniji trenutak iz „Budi ponosan“, onaj nakon dvije, tri sekunde tišine. „Mene ne zanima“ je pala poput nevine žrtve od ruke „ubojice“ koji zaboravlja tekst i ispada iz ritma. „Povrati u rijeku pasji skote, pojedi novac i reci hvala ti živote“, je li moj cimer bio u pravu kad se smijao tim stihovima, a ja u krivu braneći ih tada? Protok vremena, jebi ga.

„Frajer ne može. Sigurno ne iz sve snage!“, stigla nova poruka.

TBF su nizali hitove na glavnoj bini. Koi Koi stajali su sa strane manje pozornice i čekali da Denis Katanec završi. On je bio u svojoj završnoj bučnoj meditaciji na „Mala snaga II“. Koi Koi su plesali, stage menadžeri su plesali, fanovi pred ogradom su plesali. Katanec je mantrao gitarom, dolazak na brucošijadu i boravak među publikom koja balansira između alkohola i pokušaja zavođenja, počeo je dobivati smisao. Odmaknuti misli od razočaravajućeg Doma sportova gdje još uvijek uporno caruju prvoborci devedesetih i doći na hodnik fakulteta u kojem se stiska scena koja bi rado mjesto mijenjala s njima, to je bio plan. Plan je bio vidjeti i kako Marko Grabež iz Koi Koi tradicionalno skače s pozornice za vrijeme „Misisipija“, a skočio je već na prvoj „Ogledalo je zrcalo“. Beogradski Koi Koi su – nećemo otkriti ništa novo onima koji su ih već gledali – trenutačno najatraktivniji live bend u regiji. Album prvijenac „Pozivi u stranu“ u koncertnoj inkarnaciji pretvara se u nezadrživu oluju riffova. Svaki put, bez greške.

„Umrlo mi je cijelo djetinjstvo u jednoj večeri“, poruke su dobile na intenzitetu.

Oluje nije bilo u Domu sportova. Umorni prorok u ulozi Gorana Bareta prijetio je „Ja sam budućnost“. Neizostavne „Teške boje“ i „Vrijeme je da se krene“, naravno. „A ti još plačeš“ otvara bis. Bez oluje. „Daj mi“, „Grešnik“. U po’ snage, hvatajući dah.

Iz sve snage, Koi Koi su u jednom dahu razgrnuli teški zrak u labirintu FER-a, probili strop i razmaknuli zidove.

„Kopačke o klin i zdravo! Tuga, jad i čemer. Dođi u birtiju“, dovršavalo se dopisivanje na WhatsAppu kad se umorni prorok u ulozi Gorana Bareta ustajao iz klečećeg položaja i odlazio.

„Idemo na Brucošijadu FER-a, trebali smo i prije.“

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute