Željka Veverec i Toni Starešinić uspeli su u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a iznjedriti doslovce nešto veće od svih njihovih dosadašnjih zajedničkih albuma.
U novijoj nam hrvatskoj glazbenoj povijesti zlatnim slovima će biti upisano stapanje avangardne grupe Chui i Jazz orkestra nacionalne televizije. Produkt te suradnje, album „Chui ovu glazbu“ se u jesen 2017. doimao kao usamljeni eksperiment stapanja dvije vizije – sadašnjosti i prošlosti jazza, no uspjeh tog poteza učinio je spomenuti album meandrom svih budućih angažmana Jazz okrestra HRT-a radi postizanja revijalnog ugođaja s doajenima domaće scene. To je redovno ostavljalo i diskografski trag.
U kooperativnom nizu u kojem se i Darko Rundek nedavno diskografski okušao na tome terenu, nekako se očekivalo da će svoju sreću u stapanju autorskog rada s velikim orkestrom neminovno pokušati i grupa Mangroove čiju kreativnu okosnicu čine supružnici Željka Veverec i Toni Starešinić, kojeg svi jako dobro znaju kao lidera grupe Chui. No i pored Tonijevog vrijednog prijašnjeg iskustva s Jazz orkestrom HRT-a i Željkinih izvrsnih vokalnih dometa situacija se tu činila kompliciranijom nego se možda doimala.
Naime, Mangoove je pop sastav i njegovo ukalupljivanje u orkestralne aranžmane prijetilo je u glazbenom smislu anakronim ziheraškim rezultatom. Konkretno, sve je to začas moglo zazvučati kao davni festivalski nastupi naših prekaljenih diva poput Gabi Novak ili Radojke Šverko. Nipošto u smislu da je to loše, dapače, ali za Mangroove bi bilo pogubno da zazvuči kao sastav koji je potpuno izgubio vremenski kompas i ukopao se u stare evergirnske klišeje koji bi posljedično donijeli osrednji rezultat i ništa više od toga. Dakle i pored silnog znanja i iskustva, prijetila je realna opasnost da se Mangroove sasvim slučajno ‘torpedira’ u daleku prošlost iz koje bi se teško iščupao sa svakim budućim novim izdanjem. Na sreću to se nije dogodilo.
Željka i Toni uspeli su iznjedriti doslovce nešto jače od njih. Tako da se ovaj recenzent usuđuje napisati da je „Nešto veće od nas“ u fotofinišu za nekoliko pedalja uspješniji od „Chui ovu glazbu“. Kao prvo Toni Starešinić izuzetno je sposoban svako svoje novo glazbeno iskustvo (bilo ono u grupi Chui, solo izdanjima, brojnim suradnjama ili posljednjem u novoj supergrupi Zmaj Orko Star) utka i u poglavlje na koje je fokusiran. Dakle, razvoj u njegovom slučaju uvijek ide paralelno. Nekako nema projekta u kojem nije dao cijelog sebe u kreativnom i izvođačkom aspektu. On nije glazbenik koji ulaže samo u jedan ili dva projekta, a u ostalima zabušava, već kao da svo prethodno znanje i iskustvo uvijek sublimira i ugrađuje u svaki novi projekt. Kao drugo, Željka Veverec je također pravo vokalno čudo, obzirom na kameleonsku vokalnu sposobnost da u svakom narativu zvuči kao da je taj narativ samo nju čekao cijelo vrijeme. Naime, ona je u stanju potpuno razdijeliti uloge i stil uspoređujući Mangroove i njen solo izlet Je Veux (koji je nažalost bio kolateralna žrtva pandemijskih okolnosti), kao što i u gostujućim ulogama u grupi Chui pojačava ambijent instrumentalne SF vožnje.
Da „Nešto veće od nas“ neće biti „samo jedan u nizu albuma s Jazz okrestrom HRT-a svjedoči već sam uvod prve skladbe „Preludij“ (pjesma s albuma „Sami“ iz 2015.) u kojem Starešinić u suradnji s perkusionistima ostavlja chuijevski psihodelični space-warp potpis. Kao da je svima dao jasne upute na samom početku u kojem narativu trebaju prvenstveno svi razmišljati, a potom i djelovati. Kad Željka zapjeva stih „Mogu li“ prati je samo decentna klavirska pratnja što daje još moćniji efekt u iščekivanju uključivanja cijele orkestracije, koje se, usput kazano, ‘uvlači na prstima’ u „Preludiju“ i otvara prostor sanjivoj psihodeliji, nečemu tako neočekivanom kad je riječ o angažmanu Jazz orkestra. Da se ne govori o odvažnosti poteza da album otvori balada. Upravo balada „Preludij“ time postaje pista za dugo rulanje za odljepljivanje prema visinama. A taj moment upravo dolazi u petoj minuti s izvrsnom Starešinićevom intervencijom koja ‘baražnu vatru’ puhača odvede u neočekivanom smjeru.
„Ima li svemir neki broj? Mogu li nazvati?“, tj. stihovi naredne pjesme „Sami“ stvara savršeni slitinu, tj. poveznicu u kojoj zajedno i kompaktno dišu Mangroove i Chui – nutrina duše i kozmički beskraj isprepleteni u vječitim ljudskim stremljenjima da se dokuči nedokučivo. Orkestar tu daje gas, ali ne prenaglo, kao da svi uživaju u razvoju situacije i početku putovanja. Nikakva žurba, uživanje u prolongiranju momenta. Prvi zajednički warp maestralno donosi „Nešto veće od nas“ u kojoj kao da se funk ritam bori s teškim opterećenjem unisonih udara puhača. Također i dobra odluka da upravo ta naslovna pjesma koja nosi neki šmek koji bi pripisali izričaju Josipe Lisac (s kojom Starešinić također svira, op. a.) bude ujedno i najavni singl. No to je i moment kad se otpuštaju sve kočnice revijalne raskoši orkestra što se prelijeva u narednu „Vrijeme“.
Novu kulminaciju donosi „Laka sam“ i neka mi Željka i Toni ne zamjere, ali transformacija koju je s orkestrom dobila ta pjesma, taj neodoljivi shuffle čini originalnu verziju s posljednjeg albuma „Srce“ običnim pjesmuljkom. „Laka sam“ se u ovoj konstalaciji (bila ona završnica vinilne A strane ili središnjica streaming formata) doima suverenim vrhuncem koji svoje prolongiranje pronalazi u „Sanjala sam ljubav“ u kojoj puhači kao da su progutali neku opijajuću „Glenn Miller pilulu“.
„Ljubavi ni za lijek“ i tematikom i aranžmanima preokreće narativ u pravom trenutku i donosi balans težine u onoj najnezahvalnijoj minutaži kad su misli obično fokusirane na klimaks koji donosi posljednje poglavlje albuma. „Ljubavna“ se tu besprijekorno nameće kao adut, nešto poput pjesme koja zatvara službeni dio nekog imaginarnog koncerta.
U tom smislu genijalna je i ideja za predzadnje poglavlje odabrati instrumentalnu „Azimut Theme (In The Style Of Cholest’roll Music)“ kao svojevrsni intermezzo s maštovitom flautističkom međuigrom pred uistinu veliko finale tj. pjesmu „Srce“.
„Srce“ u ovoj verziji traje duže od sedam minuta, no to je epski potez sa stilom koji bi se po strukturi mogao smatrati hibridom psihodelije i jazz orkestra s masivnom završnicom u kojoj simbioza Mangroovea i Jazz orkestra HRT-a donosi nadahnjujući tour the force. Nešto poput spektakularnog vatrometa za sam kraj.
Ne može se pobjeći od zaključka da su Željka Veverec i Toni Starešinić s ovim djelom uspjeli naći nešto veće od njih, da se poetski izrazim. Kao da su našli formu kojoj je Mangroove oduvijek težio i snimili svoj najbolji pop album u karijeri. Sve što su dosad radili vodilo je prema ovom albumu. I bolje je sad slaviti što se to dogodio, nego se zamarati predikcijama što i kako dalje. Na koncu i Jazz orkestar HRT-a je dobio novi meandar za sve buduće suradnje, o kome god bila riječ.
Ocjena: 10/10
(Aquarius Records / HRT, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
