Mangroove i Chui svakako su dvije zasebne glazbene priče, ali njihova glavna poveznica Toni Starešinić čini ih nečim što bi se moglo nazvati dvjema stranama iste medalje i to glazbene medalje u svakom smislu. Novi albumi Mangroovea i Chuija definitivno promiču Starešinića u jednu od najvažnijih figura današnje hrvatske scene jer jednako znalački korespondira i u avangardi i u alternativi.
Iako je soul funk grupa Mangroove osnovana 2003. godine, tek je dolaskom ženskog vokala 2006. uobličena u današnjoj postavi. Kreativna osovina Željka Veverec i Toni Starešinić od tog trenutka su sve bolji i bolji da bi se danas s objavom albuma „Sami“ prometnuli u najkvalitetniji domaći pop sastav u ovome trenutku. Ispolirali su izričaj, ustalili interpretaciju do nedvojbene prepoznatljivosti, a time i do izvrsnih, posebice vokalnih suradnji, koje idu na čast i njima i gostima, posebno Dadi Topiću kog ne čusmo dugi niz godina u tako kvalitetnom projektu.
Željka Veverec koja se odavno dokazala kao vrsna pjevačica, treba samo spomenuti uspješnu prošlogodišnju kolaboraciju s talijanskim producentom Fabiom Puglisijem u njegovom projektu Soul Basement, no na „Sami“ je otišla korak dalje u kreiranju vokalne prepoznatljivosti na tragu Skye Edwards iz Morcheebe, no ne u smislu kopiranja. Mangroove na „Sami“ imaju slično downtempo trip hop ozračje i Veverec dominira upravo svojom (naizgled) neisturenom pozicijom, tj. ona nema onaj poznati gard hrvatskih pop pjevačica s neodoljivom potrebom dokazivanja svoje provincijalnosti snagom svojih glasnica već na prvom refrenu. Kod Veverec manje je više i to savršeno funkcionira. U vrsnim aranžmanima njeni naglasci su poput fine svile, kao da je svladala školu nenametljivog vokalnog izričaja brazilskog jazaz, osjeća se raspoloženje pjevačice, a ne njeno figuriranje.
Koliko njen glas ide pod kožu, toliko je već s uvodnom „Preludij“ dano do znanja kako instrumentarij koji je prati neće svaki put ići niz dlaku slušatelju i da svaki čas može ‘iskočiti’ neki neočekivani eksperiment, da bi već narednim trenutkom Veverec i u tom kontrapunktu pomirila situaciju. To je pak ona zdrava jazz tenzija Mangoovea u samoj konstrukciji, dakle stvar je u temeljnom pristupu, nipošto u glazbenom stilu, i to Mangroove čini uzbudljivim, jer očito je da se okupilo jazz društvo željno igre po pop pravilima, ali to žele napraviti po svome, a ne neumjernim ‘šećerenjem’ od kojeg bi lako i slušatelju sve moglo prisjesti.
U takvoj konstelaciji u kojoj je sve pop, ali i u kojoj sve mora imati smisla bez dodvoravanja, Magroove su, bez pretjerivanja, ponovno vratili Dadu Topića na scenu. Pjesma „Pokušaj“ (u kojoj pored Topića gostuje i Igor Geržina) zasigurno je jedan od najboljih Dadinih dueta još od vremena kad je radio sa Slađanom Milošević, pa, ako želite, i Josipom Lisac iz vremena Korni grupe. Sve je tu pogođeno, i boje glasova i decentna tenzija koja ‘kuha ispod površine’, što Geržina dodatno ‘soli’ svojim saksofonom. Pored toga treba uzeti u obzir odvažnost Mangroovea baš u tome što se odlučio za Dadu Topića, jer poznavajući dominirajuću uskogrudnost dobrog dijela ovdašnje scene, za mnoge je to prije bilo za podsmijeh, nego za pohvalu.
Drugi gost pjevač je Tedi Spalato u „Vila 21“, a i njemu je ‘dodijeljena’ puhačka pratnja, Vojkan Jocić, Starešinićev kolega iz grupe Chui. Riječ je o pjesmi koja u neku ruku najviše izlazi iz gabarita ovog albuma, u njoj je jazz za mrvicu pojeo pop, bar kad je riječ o vokalnim brojevima (jer „Piano bar“ se kao primarno jazz intrumental prirodno nadovezuje na „Vila 21“).
Željka je u pjesmi „Probudi se“ zapjevala i sa svojom nećakom Anom Veverec, što osim što je lijepa gesta, zvuči kao stvarni događaj iz života jedne glazbenice, općenito taj moment raskoraka u bioritmovima noćnog i dnevnog života i obveza.
Album pored toga nudi i dva izvrsna pop singla „Nije da me ne voliš“ i „Ljubavna“, koji vam definitivno neće ići na živce i ako ih kojim slučajem čujete u kupovnim centrima dok gurate kolica između polica s robom.
Za razliku od Mangroovea, projekt Chui započeo je 2012. kao usputni eksperimentalni instrumentalni jamming jazz projekt svestranog multiinstumentaliste Tonija Starešinića, da bi se u svega tri godine prometnuo kao paralelno jednako vrijedan sastav u njegovoj karijeri.
Starešinić je očigledno kombinacija predanog radnika i konceptualno nastrojenog umjetnika. I za Chui i za Mangroove presudno je jedno i drugo, a dogodilo se da su oba nova albuma objavljena gotovo u isto vrijeme.
Postava Chuia ustalila se na prethodnom albumu „The Second Arrival“ kad je bubnjeve zasvirao Janko Novoselić, općenito jedan od najboljih bubnjara svoje generacije koji je već puno puta dokazao kako svira glavom, a ne rukama, dok je na mjesto trubača Andreja Jakuša došao saksofonist Vojkan Jocić.
Dok je „The Second Arrival“ stremio plesnom impulsu, „Third Sun From The Stone“ (zanimljiva analogija na Hendrixov „Third Stone From The Sun“) prvo je omeđeno konceptualno putovanje Chuia, u kojem se postavljaju i neka pitanja o sadašnjosti i budućnosti. Očito je to već na početku kad nakon uvodne „What Tomorrow Brings Today“ krene tema iz filma „Terminator“, pitanje-odgovor, ili odgovor-pitanje, pitanje je sad?
„Terminator Theme“ ne samo da je izvrsna kao ideja, već je i predivna gesta odavanja počasti Bradu Fiedelu, jednom od najprogresivnijih kreatora filmske glazbe, jer ako je Jean-Michel Jarre uveo synthesizer u popularnu glazbu, onda je Fiedel taj koji ga je na velika vrata uveo u svijet filmske glazbe. Chuijeva desetominutna obrada je izvrsna, prepoznatljivo je ukorijenjena u obrazac, ali nudi i onu predivnu dimenziju jamming benda zaigranog njome.
„Riding Rocket“ osvaja svojim retro grooveom, naslovna „Third Sun From The Stone“, u kojoj je naglasak na kontrabas gostujućeg Tihomira Hojsaka, uistinu zvuči kao soundtrack nekog filmskog svemirskog putovanja, dok „Shape Shifter“ nameće blejdranerovski ‘tegobnu neizvjesnost’, da bi sve završilo s „Will I Ever See You Again?“ koja kao da se naslanja na rad još jedne legende filmskog soundrtacka – Barryja De Vorzona.
S „Will I Ever See You Again?“ završava i album kao cjelina i to je svakako za čistu desetku.
Bonusi u obliku Kooladeovog remiksa „Can We Be Friends?“, te „Okrenuli smo leđa suncu“ s gostujućim reperom Fil Tilenom su kao i svi, primjerice, filmski bonusi, može i bez njih. Spomenute dodaju samo još jednu narativu više koja ‘razjašnjava glavnu priču’, ali ne radi se o neophodnom materijalu.
Koolade je dokazao kako lijepo zna korespondirati Chuijevim putovanjima svemirskim prostranstvima, dok je Fil Tilen (koji repa na „Shape Shifter“ podlogu) stvari spustio na Zemlju, omeđio ih prostorom i vremenom i ponudio plastično objašnjenje svijeta kojem Chui kao virtualno-glazbeni izmišljeni karakter ne pripada. A to prilično skrene ovaj ‘film’ u kojem su riječi uistinu suvišne, daleko više nego na iti jednom albumu Chuija.
Ujedno „Third Sun From The Stone“ je i najbolji Chui do sada.
Ocjene:
Mangroove ‘Sami’: 9/10
Chui ‘Third Sun From The Stone’: 10/10
(Oba izdanja – Dancing Bear, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
