Petnaesti album velške trojke je tek osrednji, ali je i najbolje što su snimili od ‘Postcards From a Young Man’.
“Danas svi samo žele napraviti karijeru, a mi smo stvarno htjeli promijeniti svijet”, rekao je jednom davno Ian Brown odgovarajući na pitanje o razlici između Stone Rosesa i nebrojenih bendova koji su se pojavili nakon njih. Istom idejom od samog su se početka vodili i Manic Street Preachers, koristeći svoje pjesme kao poligon za lansiranje ljevičarskih poruka o socijalnoj pravdi i jednakosti, bešćutnosti zla zvanog kapitalizam, ali i otvarali oči svima koji ih žele saslušati pjevajući o tome da nam knjižnice daju moć i da će, ako okrenemo glavu na drugu stranu, sljedeća na redu biti naša djeca.
Upoznavali su nas s nasljeđem aktivista Paula Robesona ili podsjećali na tragičnu sudbinu Pulitzerom nagrađenog fotografa Kevina Cartera, iskreno vjerujući da rock’n’roll može i mora biti politiziran, intelektualan i govoriti o bitnim stvarima. To im je donijelo i velik broj kritičara, onih koji su ih nazivali fejkerima i salonskim ljevičarima što je kulminiralo kada je sad već odavno iščezli, najvjerojatnije pokojni Richey Edwards u intervjuu Steveu Lamacqu na slične optužbe odgovorio žiletom urezavši “4 REAL” na vlastitu ruku.
Čak i nekoć veliki fanovi poput mene s vremenom su počeli sumnjati u njihovu vjerodostojnost, dobrim dijelom i zbog niza razočaravajućih albuma na kojima su i glazbeno i tekstualno sve češće zvučali kao da voze na autopilotu, bezuspješno pokušavajući vratiti barem malo one magije koja je krasila alt pop klasike “Everything Must Go” i “This Is My Truth Tell Me Yours”.
U tom svjetlu, aktualna ploča “Critical Thinking” donekle ih vraća na pravi put, prvenstveno zbog nekoliko iznadprosječnih pjesama, motiviranih istim onim emocijama koje su ih izvorno i učinile važnim i drugačijim bendom. Prva od njih, po kojoj je čitav album dobio ime, stiže odmah na početku i prokleto je aktualna pozivom slušatelju da misli svojim glavom umjesto da slijepo slijedi trenutno popularne društveno-političke narative i “uputstva za sreću” kojima nas bombardiraju sa svih strana. Glazbeno evocira osamdesete, odnosno sastave koji su tada uspijevali balansirati između šire prihvaćenosti i artizma, a šteta je što takve utjecaje ne pronalazimo i u ostatku materijala.
Naime, kako smo u posljednje vrijeme već i navikli od Manicsa, u pitanju je tipična pop glazba, pri čemu termin pop u njihovom slučaju pokriva sve od spomenutog “Everything Must Go” do pokušaja da postanu nekakva indie verzija ABBA-e, kao na prethodnom izdanju “The Ultra Vivid Lament”. U prvoj polovici albuma ta se odluka pokazala ispravnom jer su sve stvari barem solidne, no preostalih šest skladbi nemaju toliku snagu zbog čega čitava priča postaje čak i malo zamorna.
Stihovi Nickyja Wirea u tri pjesme i Jamesa Deana Bradfielda, spadaju među njihove introspektivnije pa se u, primjerice, “Brushstrokes of Reunion” Bradfield prisjeća borbe njegove majke s karcinomom gledajući u sliku koju mu je ostavila. Najviše pozornosti očekivano je privukla “Dear Stephen” gdje je Nicky u “otvorenom pismu” Morrisseyu savršeno opisuje ono što velik broj njegovih fanova osjeća zbog približavanja ekstremnoj desnici, preciznije podržavanja stranke For Britain Movement koja izaziva zgražanje čak i čelnika UKIP-a Nigela Faragea.
Manicsi ga ne osuđuju, već pokušavaju shvatiti što mu se dogodilo, pozivajući ga da se vrati onima čije je živote toliko snažno obilježio (“I’m still ill, I’m cursed to say/under your spell for all my days”). Umjesto njih, optužuju ga vlastiti stihovi citirani u refrenu (“it’s so easy to hate/it takes guts to be gentle and kind”), a sam Wire u jednom je intervjuu otkrio kako je inspiraciju dobio prisjećajući se koncerta iz 1984. godine kojem nije mogao prisustvovati zbog bolesti. Tom je prilikom njegova majka pisala bendu, na što mu je Morrissey poslao pismo s porukom: “Get well soon, Nick“.
U “Deleted Scenes”, pak, upozorava na opasnosti od korištenja društvenih mreža, što pokazuje da nisu odustali ni od želje da poprave svijet. Wire se u “Critical Thinking”, “OneManMilitia” i “Hiding in Plain Sight” okušao i u pjevanju, pri čemu u ovoj zadnjoj povremeno zvuči poput Petera Perretta ili Stevea Harleya iz Cockney Rebel.
Da ne bude zabune, petnaesti album velške trojke je tek osrednji, ali je i najbolje što su snimili od “Postcards From a Young Man”. A više od osrednjosti poslije svih tih godina od njih ne treba ni očekivati.
Ocjena: 7/10
(Columbia, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
