Manic Street Preachers ‘Know Your Enemy’ (2022 Remastered Edition) – nova arhitektura

Velški rock prvaci toliko su se zaigrali preuređivanjem i preslagivanjem svog albuma iz 2001. da su zbog toga probili termine i reizdali ‘Know Yout Enemy’ 21. godinu kasnije, umjesto nakon predviđenih 20 godina.

Manic Street Preachers ‘Know Your Enemy’ (2022 Remastered Edition)

Kakav je rezultat? U najmanju ruku diskutabilan, jer rijetki su slučajevi da bendovi svoja poviješću zapečaćena djela restauriraju ‘od podruma do krova’ mijenjajući im time i narativ. Za bolje shvaćanje potrebno se vratiti na početak 21. stoljeća. Manic Street Preachers su zenit hvalospjeva kritike doživjeli s albumom „This Is My Truth Tell Me Yours“ iz 1998. godine, a prvotna ideja za „Know Your Enemies“ bila je da istovremeno budu objavljena dva albuma.

Dakle, identična taktika kako su Guns N’ Roses objavili „Use Yout Illusion I“ i „Use Your Illusion II“ desetljeće prije. James Dean Bradfield, Sean Moore i Nicky Wire tada su spremali dva konceptualna albuma po sistemu: lice i naličje iste priče. Jedan album se trebao zvati „Door To The River“, a drugi „Solidarity“, ali se od toga odustalo iz razloga što su Mancsi zaključili kako tržište često zna kazniti one pretjerano radišne. Na koncu je 19. ožujka 2001. godine izašao „Know Your Enemy“ s ukupno 16 pjesama, manje od šest mjeseci prije nego li se dogodio kobni 11. rujan.

Povijest kao prilično egzaktna disciplina ne bavi se teorijama „što bi bilo kad bi bilo“, pa u tom smislu nema potrebe razbijati glavu o tome bi li bilo bolje da su tada Manicsi izašli s dva, umjesto jednim albumom. Činjenica je da je kritika „Know Your, Enemy“ zborno dočekala na nož, što iz klasičnog razloga da se nakon jednog uspješnog albuma očekuje neuspješni, a vjerojatno i zbog toga što je u političkom smislu „Know Your Enemy“ izašao izvan britanskih okvira te je himnično uglazbljivao univerzalne ljevičarske ideje.

Toj vrsti ‘rock internacionale’ u kojoj su mase protiv klasa, gdje se spominje Guernica, odaje počast Marthinu Lutheru Kingu i netom valutno ujedinjenoj Europi pjevaju pjesme poput „Miss Europa Disco Dancer“ britanska i američka kritika nikad nije bila naklonjena. U smislu; možeš pjevati da je kraljičin režim fašistički i da se krepava u slamovima, ali komunizam nije pametno spominjati nikad, posebno ne u situaciji kad je nekadašnji istočni blok bio u kapitalističkoj i tržišnoj tranziciji.

Nužno pak, ne mora biti ni to. Tranzicija se događala i unutar rock scene. Kritika je u tom periodu bila zasićena stadionskim zvijezdama i diktatom njihovih velikih tiraža. Te godine su za spasitelje rocka proglašavani The Strokes i njihov prvijenac „Is This It“, sve glasnije se pričalo o The White Stripes nakon njihovog „White Blood Cells“ albuma, slavio se Radioheadov „Amnesiac“ i pozdravljao Dylanov album „Love And Theft“.

Tek započeto 21. stoljeće te je godine užurbano tražio redefiniciju rocka za budućnost u kojoj su Manic Street Preachers izuzetno brzo ispali iz kombinacije poput nekakve okamine iz 20. stoljeć,a iako je kraj tog istog stoljeća pripadao njima. Trebalo je proći deset godina da Manicsi opet postanu favoriti kritike, no „Know Your Enemy“ je za publiku bio i ostao jedan od vrhunaca ovog velškog benda. Stvari su se nakon 11. rujna iste godine globalno stubokom zaljuljale i ovaj album se nekako zapekao kao jedan od posljednjih glasova savjesti, začinjen nekom utopijskom aurom. Iznjedrio je četiri uspješna hit singla i u sedam europskih zemalja bio na listama deset najprodavanijih te godine, a i autor ovih redaka ga je volio, jer teško je ne voljeti iskreno ispjevane himne koje odišu između ostalog i utjecajima The Stoogesa i Joy Divisiona u čast pravde i za nju palih boraca.

Manic Street Preachers (foto: Promo)

To je kontrastni album fluidne sjete i eksplozivnog gnjeva – album kojim su ovi Velšani stvorili posebnu enklavu unutar britanskog rock i njegovog zvuka. Kad se već jednom tako zapekao u emocije, onda je razumljivo ono ‘diskutabilno’ s početka ovog članka, a to je kako prihvatiti „Know Your Enemy“ kao „Door To The River“ i „Solidarity“ albume kad su neke pjesme izmijenjene novim miksom, dodane neke nove, ali od njih ukupno 22 u sasvim novom poretku jedna je čak i izbačena („Royal Correspondent“), i kad je doživljaj kao da dobro poznati album slušate u nekom pomalo čudnom random modu.

Manicsi kažu da je to bila njihova prvotna ideja i sasvim je legitimno što su nakon dva desetljeća odlučili nju prezentirati, jer nije da je kritika nešto bila sretna s „Know Your Enemy“. No nakon dosta slušanja nove konture nisu razočaravajuće, dapače.

Možda tu najviše u razumijevanju pomaže „The Year Of Purification“ koja se sa šeste pozicije popela na prvu i otvara prvo poglavlje (tj. album) „Door To The River“, da bi ju potom slijedila meditativna „Ocean Spray“ čime je već u startu zapečaćen svojevrsni put duhovnosti. Kao da cijeli „Door To The River“ služi za čišćenje čakri, kao put do anuliranja i otvaranju duhovnosti kao nužne početne točke za shvaćanje kasnijih angažiranih poruka koje donosi ‘borbeni komplet’ u obliku drugog albuma „Solidarity“, jer solidarnost nije nešto što se treba prvoloptaški i površno shvaćati.

Osjećaj je da su Manic Street Preachers pokušali očistiti ljevičarstvo od uobičajenog predrasudno-pamfletističkog shvaćanja i to baš u ovom periodu koji je veći od ljudi i njihovih dosadašnjih društvenih konvencija. Imperativ vremena jednostavno zahtijeva puno veću produhovljenost, iako u praksi de facto imamo globalni rast i mahnitanje vjerskog ekstremizma obzirom da je isključena komponenta empatije, tj. solidarnosti prema drugima i drukčijima.

Možda je ovaj pokušaj da „Know Your Enemy“ padne na plodno tlo isuviše radikalan u situaciji kad je većina publike naučena da zahtijeva prilično plošnu nostalgičnu formu oslobođenu ‘skrnavljenja originala’. Možda je„Know Your Enemy“ jednostavno karmički osuđen na neuspjeh. Ali nekako je ovaj obljetnički pokušaj vrijedio truda u ovom trenutku kad je puno većem broju ljudi, nego te 2001., jasno da smo sami sebi najgori neprijatelji i kad je u zraku i osjećaj da se puno toga krivo radi, da nema pravog duhovnog pročišćenja i solidarnosti.

James Dean Bradfield je 2001. zavapio: „Can anyone write a protest song?“ Nakon dvadeset i jedne godine jeka tog pitanja čini se još glasnijom. Nimalo loše za 21. rođendan albuma kojeg je Rolling Stone 2001. u recenziji nazvao „odvratno tupim“.

Ocjena: 8/10

(Sony Music / Menart, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X