Zagrebačka grupa Šumski ove godine slavi veliki jubilej – 30 godina postojanja, koji planiraju proslaviti 16. travnja koncertom u Močvari, klubu koji je, za sve one koji još to ne znaju, skoro cijelo ovo pandemijsko vrijeme otvoren za koncerte uživo, dakako uz pridržavanje pandemijskih mjera. Povijesti benda i značajnih trenutaka u ovom intervjuu prisjetio se pjevač i gitarist Marin Juraga.
Prije 30 godina bio je jedan prilično mračan period, a sada kao da se taj krug opet zatvorio također s jednom tjeskobnom i nepredvidljivom godinom. Kako u grupi Šumski to tumačite? Jeste li pomalo praznovjerni po tom pitanju?
Marin Juraga: Ma nema praznovjerja, nekako smo se već navikli da nešto uvijek mora otići ukrivo, pogotovo na ovim našim prostorima, a onda je bolje ne očajavati nego naći način kako se nositi ili boriti protiv mraka i tjeskobe. Šumski se evo već 30 godina pokušava glazbom boriti protiv mraka u nama i oko nas.
Dana 16. travnja planirate u skromnim koncertnim okolnosti u Močvari proslaviti vaš veliki jubilej. Kažem ‘skormnim’, jer Stožer CZ i ne dozvoljava bilo što izvan toga. Jeste li možda planirali još neki datum u nizu u istom klubu, ako se pokaže veći interes?
Marin Juraga: Zasada je predviđen samo ovaj 16. travnja, a kako je zbog trenutačnih okolnosti vrlo nezahvalno nešto predviđati, ostavit ćemo sve mogućnosti otvorene. Inače, tog istog dana Močvara slavi svoj 22. rođendan, pa se može reći da obilježavamo dvostruki jubilej, iako je naš 30. rođendan bio još u siječnju.
Pred koliko ste ljudi uopće nastupili prvi put 1991. godine? Ako se ne varam to je bilo u podrumskom prostoru Kino kluba na Trgu žrtava fašizma. Možete li evocirati malo opširnije sjećanje na taj dan? Jer znate kako se kaže; puno toga se zaboravi, ali taj prvi put uvijek ostaje neokrznut u sjećanju.
Marin Juraga: Bilo je to početkom lipnja 1991. u Kino klubu, koji je u tim ranim ’90-im godinama bilo jedno od rijetkih mjesta u gradu koja su još koliko-toliko funkcionirala. Neko vrijeme je naš basist i jedan od osnivača benda Kornel tamo imao svoje slušaonice pa je poznavajući ekipu koja je vodila klub dogovorio naš prvi nastup. Napominjem da smo postojali jedva pet mjeseci, a s tadašnjim bubnjarem koji je zapravo bio basist u nekim bendovima, svirali smo jedva 2-3 mjeseca. On je u tom trenutku bio najiskusniji muzičar od nas, čak nam je i naštimavao gitare, jer tada ni to još nismo znali sami.
Koncert u Kino klubu nam je zapravo trebala biti generalna proba za nastup na YURM-u (Jugoslavenski rock moment), posljednjem održanom rock festivalu bivše države, koji je bio par dana kasnije. Publike je bilo dosta, zasigurno više nego u ovim epidemiološkim uvjetima. Uspjeli smo, što usmenim putem, a što putem egzotičnih plakata koje je izrađivao naš tadašnji član Javor, zaintrigirati dovoljan broj ljudi da se stvori ugodna gužva. Gužvi je naravno pridonijela i činjenica da ljudi u to vrijeme nisu ni imali baš bezbroj mogućnosti izlazaka. Sam koncert je bio krš i lom, raspali smo se već na prvoj pjesmi, ali smo ga junački izgurali do kraja i stekli simpatije publike, barem zbog srčanosti i htijenja. Posjedujemo čak i audio snimku tog koncerta koja se negdje oko sredine koncerta pretvara u snimku odlaska čovjeka koji nas je snimao na WC jer mu se pripišalo, a nije ugasio snimanje. Zvuci Šumskih ugodno su se sljubili sa zvucima mokrenja u pisoar.
Uvijek je nezahvalno pitati bend kako sebe doživljava stilski i svjetonazorski, no hajmo to pitanje okrenuti drukčije: Što Šumski nipošto nije htio biti i postati? Koja su, nazovimo ih, temeljna načela benda?
Marin Juraga: Ono što Šumski nikako ne želi postati je mlaka supica ili fosilni ostatak. Uvijek pokušavamo tragati za novim melodijama, upijati raznolike glazbene utjecaje, inspirirati se svim granama umjetnosti, knjigama, filmovima, a prije svega životom samim. U glazbi i u tekstovima pokušavamo izbjeći banalnosti i stereotipe, ne pretvoriti se u šabloniziranu i prožvakanu glazbu, i nadam se da nam je to do sada uspijevalo.
Kako danas gledate na vaš prvi album „Lov na vile“, objavljen dvije godine nakon osnutka? Koliko se sjećam izašao je na kaseti…
Marin Juraga: Da, u pravu si, prvi album „Lov na vile” izdali smo na kaseti za izdavačku kućicu, a ne kuću našeg basiste Kornela – Kekere Aquarium, što će reći da smo je praktički sami izdali i sve financirali. Bio je to jedan simpatični, vedri i pomalo naivni početak našeg glazbenog puta. Premda smo glazbeno poprilično evoluirali od tog našeg prvog izdanja, ipak su, nadamo se ostale te neke natruhe koje i danas njegujemo – sirovost, minimalizam u aranžmanima, sklonost bogatijem instrumentariju (van klasične rock forme, gitara, bas bubanj), ljubav prema monotoniji, ali ne dosadnoj nego onoj plemenitoj i hipnotičkoj, otvorenost prema različitim žanrovima glazbe itd.
Danas je onim mlađima malo teže objasniti okolnosti kakve su vladale na ovim prostorima 1995. godine kad je konačno bio okončan rat u Hrvatskoj, no poanta je da ste baš te godine objavili pjesmu „Partizani“ u sklopu albuma „Safari“. Koja je priča oko te pjesme i sjećate li se što ste mislili u tom trenutku, u smislu da bi možda mogli imati neke neugodnosti?
Marin Juraga: U početku bijaše rif. Sve je u toj pjesmi krenulo od tog rifa koji nam je zvučao herojski, partizanski, pa se kao logično ime nametnulo ime „Partizani”. Premda, kao što kažeš, ranih ’90-ih u tadašnjem „novo normalnom“ ta riječ je postala gotovo pa zabranjena, odnosno prišivane su joj negativne konotacije. S druge pak strane, u našoj „šumskoj normalnosti“ bilo je sasvim normalno i prirodno da takav herojski rif zaslužuje takvo ime. Mi smo doduše uvijek bili bend na margini, potpuno ispod radara dežurnim cenzorima pa nismo nikad imali nekih problema u vezi toga. Kao što nismo niti imali problema, za razliku od nekih drugih muzičara, kada smo 1994. bili jedan od bendova iz Hrvatske koji je svirao kao predgrupa Partibrejkersima na njihovim koncertima u Sloveniji. Marginalna pozicija daje određenu slobodu, ali i nosi sa sobom nisku vidljivost. To nam nikada nije predstavljao neki problem.
„Tito“ se dogodio puno kasnije s objavom „Ronioca“ 2003., koji je ujedno bio prvi album povratničkog karaktera. Kako su nastali „Ronioci“ i kako se dogodio taj vaš prvi reunion?
Marin Juraga: Neko vrijeme smo muku mučili s bubnjarima, odnosno nismo mogli naći nekog kome bismo mogli zapjevati onu staru Šabana Šaulića „Dođi da ostarimo zajedno“, sve dok se na audiciji tamo negdje 2000. nije pojavio Viktor. Kada smo s njim ponovo konsolidirali naše redove bili smo spremni da ostarimo zajedno i da ponovo krenemo u stvaranje novih pjesama. Na tom albumu gostovao je i Nikša (Kukuriku street, Šumovi protiv valova), kraće vrijeme naš član, čiji su analogni synthevi također dali specifičnu boju albuma. Pripomogao nam je na jednoj pjesmi i naš dragi prijatelj Sven, takoreći pridruženi član, na gitari. S obojicom smo nastavili uspješnu suradnju i na našem zadnjem albumu „Ostrvo ledenog kita”.
S „Ostrvom ledenog kita“ iz 2018. definitivno se namećete kao generacijski bend, na koncu bar ja osobno ga tako doživljavam možda ponajviše zbog pjesme „Prijatelji se sele na selo“. U kojim okolnostima nastaju pjesme s tog albuma kao svojevrsni post-festum jedne mladosti?
Marin Juraga: Nismo imali neku specifičnu intenciju raditi generacijske pjesme, pjesme su se naprosto desile takve kakve jesu, valjda je s protokom vremena došlo do sazrijevanja u glazbenom i tekstualnom smislu. Drago nam je da rezoniraju generacijski, ali nadamo se da rezoniraju i transgeneracijski ili ćemo morati dodati malo trapa na sljedećem albumu da uhvatimo korak s mlađim generacijama.
Kad sam već spomenuo tu pjesmu, obzirom na današnjicu kakva jest; je li bolje na selu ili u gradu?
Marin Juraga: Na selu još nismo živjeli, to ćemo priupitati prijatelje koji su odselili, a u gradu je definitivno u ovo pandemijsko i potresno doba postalo otužno i deprimirajuće. Ali kažu da se trebamo strpit još samo ta dva ključna tjedna…
Kako gledate na ovo pandemijsko doba, ima li išta motivirajuće u ovako demotivirajućem vremenu? Dakako, pitam vas to upravo jer ste u poziciji ‘starih partizana’ koji su uglavnom uvijek djelovali u ograničenim okolnostima u svakom smislu.
Marin Juraga: Mi smo upravo u fazi pred ulazak u studio, imamo deset novih pjesama koje u svibnju krećemo snimati kod našeg starog prijatelja Svena u Sunday Studios. Mogli bi reći da nam radost stvaranja nove glazbe pomaže da preživimo ova, kako kažeš, demotivirajuća vremena. Pjesme ćemo premijerno odsvirati na našem koncertu 16. travnja u Močvari. Najsretniji ćemo biti ako još nekome od tih tridesetak ljudi koji će doći također probude životni elan.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
