Ovaj je album još jedna pozivnica da zakoračite u neobični svijet Marinade, a ja se samo nadam da će taj poziv konačno prihvatiti nešto veći broj ljudi.

Ima bendova koji naizgled egzistiraju u nekom svom vakuumu, skoro pa nesvjesni postojanja scene, baveći se muzikom isključivo radi muzike, kao da im sviranje i skladanje predstavlja ogransku potrebu. Takvi se sastavi mogu pohvaliti velikim brojem izdanja, najčešće barem djelomično objavljenih za Zdenu Franjića i njegov Slušaj najglasnije, na kojima istražuju i poigravaju se svakavim utjecajima, povremeno kreirajući nešto stvarno posebno, za što je stvarno šteta da nije dobacilo izvan kruga najvećih kužera i kopača po glazbenom undergroundu.
Riječki četverac Marinada savršeno se uklapa u taj opis i nedvojbeno spada u naše najzanimljivije i najoriginalnije bendove, ne samo među onima koji svoj izričaj baziraju na sintisajzerima i elektronici, bilo da je riječ o izvođačima sasvim bliskima mainstreamu ili autorima sklonijima eksperimentiranju. Pjesme Marina Alvira nalaze se negdje između, na otprilike jednakom odstojanju od popa i alternative, naizmjenično ljuljajući klatno na jednu i drugu stranu.
Tako i novi album “Savršena marinada“ sadrži nekoliko skladbi koje bi u drugačijim popkulturnim ili vremenskim okolnostima imale hitoidni potencijal, primjerice “Stali na vrijeme“, gdje synthovi u sjećanje dozivaju rane ploče OMD-a, ili “Čini“ koja zvuči poput zaraznog hibrida Deva, Talking Headsa i Boe. Nasuprot njima stoje i glazbeno i tekstualno ekscentričnije teme “Vikend“ i “Praznina“ koje pak idealno odgovaraju Alvirovom ravnom, gotovo nezainteresiranom vokalu. Na novom materijalu do izražaja je malo više došla i njegova gitara koja me u funkom protkanim stvarima na trenutke podsjetila čak i na Princea, dok je vrhunac dosegnula solo dionicom u eteričnom finalu “Život je san“, ujedno i najukusnijem sastojku “Savršene marinade“.
Kao i svaki put dosad, ostali članovi svojim su synthovima, sekvencerima, samplerima i “neživim“ perkusijama satkali intrigantnu zvučnu podlogu u kojoj se može čuti i prvoborce tipa Suicide i Kraftwerk, ali i njihove učenike kasnijih desetljeća kao što su skorašnji nam gosti Autechre ili LCD Soundsystem Jamesa Murphyja.
Marinovi stihovi nastavljaju biti naizmjenično kriptični i direktni, skloni crtanju neobičnih poetskih slika (“Čuvam svoje blago u kutiji krhkoj / Zakopanoj duboko u zemlju / Na kružnom toku srca uma duše / Gdje nije nikad kročila ljudska noga“), ali i opisivanju svakodnevnih pojava, primjerice konzumerizma u već spomenutoj “Vikend“. U toj se pjesmi, kao i u “Čini“ poigrava jezikom, kako homonimima tako i nizanjem riječi koje zvuče slično, ali imaju drugačije značenje.
U konačnici, ovaj je album još jedna pozivnica da zakoračite u neobični svijet Marinade, a ja se samo nadam da će taj poziv konačno prihvatiti nešto veći broj ljudi. Nije nemoguće da će mi nade konačno biti barem donekle uslišene, s obzirom da je “Savršenu marinadu“ izdao prilično agilni PDV Records.
P.S. Osam bi se nekom moglo činiti kao preniska ocjena u kontekstu svega napisanog, no malo prekratka minutaža, točnije manjak još koje pjesme jačine “Idealno“ ili “Život je san“ čini ovu ploču ipak za nijansu slabijom od njihovih, po mom sudu i dalje najkvalitetnijih uradaka, albuma “19“ i “Na vrućem krovu“ te A i B strane singla “Čista ljubav“.
Ocjena: 8/10
(PDV Records, 2025.)
