Mark Knopfler nije u igri zbog para. Jer da jest, ne bi na vrhuncu slave postao alergičan na stadione i raspustio grtalicu love zvanu Dire Straits i počeo snimati albume filmske glazbe.
Nakon nekoliko takvih projekata krenuo je sredinom devedesetih u ono što službeno smatramo njegovom solo karijerom s albumom “Golden Heart”, a ista je svoj vrhunac doživjela 2000. s albumom “Sailing To Philadelphia”. Da je Knopfleru bilo stalo do para, vrtio bi one spiralne solaže sa svemirski prepoznatljivim zvukom koje su Dire Straitse učinile divovima i ne bi imao razloga za brigu.
No, mora se priznati da ni ovako ne djeluje kao da posebno mnogo brine. Uvijek jednostavan, neopterećen, skuliran, djeluje da radi što god želi bez obzira na to što tko mislio o tome. Nabada po svojoj ljubjenoj roots glazbi, nadahnjuje se jednako folkom i bluesom, skita se i svira. Rezultati takvog pristupa ponekad bi mu ispali gotovo savršeno (vidi “Shangri-La” iz 2004.), ponekad manje nadahnuto (vidi “Kill To Get Crimson” 2007.), a ponekad oboje istovremeno, poput posljednjeg “Privateering”, koji je iz nekog suludog razloga bio dvostruki CD sa taman dovoljno kvalitetnog materijala za jedan savršen disk. Gdje na tome spektru pripada njegov novi, osmi studijski solo album, “Tracker”?
Prvenstveno, može poslužiti kao savršen primjer tipičnog Knopflerova albuma. Otvara ga “Laughs and Jokes and Drinks and Smokers”, srednjostrujaški rock sa keltski natopljenim refrenom, nakon koje slijedi poluautobiografska melankolična balada “Basil” o dečku koji radi u tiskari, da bi se u sljedećim instancama istraživali razni folk ambijenti u pjesmama o lutalicama i putnicima, stvarajući ugodnu zvučnu kulisu, kojoj možda nedostaje ona jedna pjesma u koju se zaljubimo i koja nas uvuče u priču. Najbliže takvoj pjesmi vjerojatno je singl “Beryl”, ali problematično je pozicionirana na pretposljednjem mjestu na albumu, pa stigne prekasno. U njoj dobivamo onaj ‘kick’ rokerskog Knopflera, još k tome sa finom dozom pokojnog JJ Calea. Očito je surađujući s Claptonom na tribute albumu Caleu Knopfler ponovno raspirio svoju ljubav prema JJ-u, jer njegov je utjecaj još puno očitiji na “Broken Bones”, čiji hipnotički ritam u kombinaciji sa Markovim šaptom daju osjećaj kao da riječ o nastavku Caleova “Cajun Moona”.
Osim Calea, na “Tracker” je, kao uostalom na cijeli Knopflerov rad, utjecao i Bob Dylan. No, Dylanov utjecaj na ovom albumu ističe se jer su dvije pjesme, “Lights of Taormina” i “Silver Eagle” napisane za vrijeme turneje s Bobom. Prva od tih se glazbeno pomalo i oslanja na Dylanovu “Lily, Rosemary and the Jack of Hearts”, a druga je nazvana po popularnoj liniji autobusa za turneje.
Super Deluxe izdanje albuma donosi još jedan disk sa šest dodatnih pjesama koje su jednako dobre kao i one uvrštene na redovno izdanje, dakle, svakako se isplati potražiti proširenu varijantu. “Tracker” na Knopflerovom spektru, dakle, spada negdje na centar centra, kvalitetom uz bok, recimo, “Get Lucky” iz 2009. Ima on i boljih i lošijih albuma i imat će ih još. Ovaj je u najmanju ruku vrlo dobar.
Ocjena: 7/10
(Mercury, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
