Mark Knopfler u Areni – meditativni koncert s Dire Straits završnicom

Unatoč lijepoj i dostojanstvenoj, pretežno na folk (country, blues…) zvuk naslonjenoj samostalnoj karijeri niskog ključa, šezdesettrogodišnji Knopfler glavne je zgoditke ostvario u prvim godinama slave, s Dire Straitsima, kada se, kao za svijet rocka vremešni pridošlica blizu tridesete, iskazao autorom glazbeno i tekstualno (diplomirao je engleski jezik) netipičnih blues-country-rock pjesama…

Mark Knopfler u Areni (Foto: Nino Šolić)

Interesantno – bjelosvjetska zvijezda Mark Knopfler sa svojim sedmeročlanim pratećim bendom izlazi na pozornicu Arene Zagreb i počinje s koncertom u 20.30 sati! Povrh toga i publika je, njih nekoliko tisuća, dotad došla, zauzela mjesta i spremno dočekala prve tonove. Eto stopostotnog i neoborivog dokaza da rock (pop) koncerti bez ikakva problema mogu početi u razumno vrijeme. Na opće zadovoljstvo. Što u nas, barem kad je riječ o domaćim izvođačima, već desetljećima nije praksa. Kako li nam se i zašto uvukao taj nesretni običaj da zvijezde naše pop-rock scene – čast iznimkama – ne izlaze na pozornicu prije nemilih 21.30, 22 pa čak i 23.30 h (Davorin i Bogovići nedavno u zagrebačkom Vintage Industrial Baru!)? Organizatori se vade na izvođače – kao, ovisi o njima – a izvođači se vade na organizatore – oni bi, vele, ranije, ali im organizator ne da.  Hm, hm. Štogod, tkogod i kako god, ugledajmo se u tom pitanju na „Zapad“, nemojmo uvoziti i usvajati samo bedastoće. Među svijetlim primjerima, onima u Zagrebu (jer dolje potpisani autor nije upoznat sa situacijom u ostalim gradovima), spomenimo KD Lisinski, Vip Club i Močvaru koji pristojno unaprijed objavljuju termine početka koncerata (ne otvaranja vrata), u 20 ili 21 h, i jednako ih se pristojno pridržavaju, uvažavajući publiku kao osobe koje imaju pravo raspolagati svojim slobodnim vremenom, a ne doživljavajući ih kao neku bezličnu masu koja jednostavno treba biti sretna samim time što će prisustvovati ukazanju tog i tog.

Osim što su – još jednom, kapa dolje – započeli svirku u razborit čas, kakvi su bili Knopfler i društvo? Ma, o tom nema zbora, sjajni, prema očekivanjima. Osim što je, kao i uvijek kad je posrijedi arensko-stadionski nastup, priču krasio nerješiv, klasičan problem, a taj je da rečeni glazbenički sjaj u njegovoj punini može doživjeti tek onih dvjesto, tristo, petsto posjetitelja najbližih pozornici, onaj odsječak publike koji članove grupe može (relativno) dobro vidjeti i stvarno dobro čuti. Ostatku od par tisuća nazočnih ne preostaje drugo do iz „sigurne“ udaljenosti gledati lijepo osvijetljene ljudske figure s instrumentima (light show je bio profesionalno odličan) i kako tako, onako uopćeno, čuti glazbu koju stvaraju.

Zvuk u Areni nipošto nije bio loš (napredovalo je to majstorstvo u odnosu na standardnu razinu otprije, recimo, deset godina), no putujući prostorom pomalo se razlijevao i stapao u donekle amorfnu masu te neizbježno gubio jasnoću i onaj zavodljiv, uzbudljiv ton i druk živog, upravo odsviranog, rukom čovjeka koji stvara pred nama, ovdje i sada, a kakav se, ukoliko majstor tona ne uprska stvar, dobro čuje u manjim prostorima. Knopflerov sastav nesumnjivo vrsnih glazbenika, koji se čak ni iz daljine  nije doimao kao da rutinski odrađuje stvar, uglavnom se čuo tako nekako – razmjerno dobro, ali ne posve bistro. (Pozicija s koje stižu ova zapažanja službeno se zove „tribina dolje C, red 19, mjesto 214“, odokativno stotinjak metara zračne linije od Knopflera, otprilike sredina dvorane, lijevo, gledano s pozornice.)

Mark Knopfler u Areni (Foto: Nino Šolić)

No maestrova je gitara, pogotovo električna (izmjenjivao ih je iz pjesme u pjesmu) bila par crtica glasnija od ostatka društva pa se vješto prosipanje tih tako njegovih čarobnih tonova čulo veoma dobro. Što je, dakako, za pohvalu, jer upravo to i jest glavni razlog želje za posjetom Knopflerovu koncertu. Ipak,  u svemu, osim za tih parsto bolje smještenih, doživljaj i nije bio puno dojmljiviji od onoga što bi nam ponudila audiovizualna snimka nekog koncerta s ove turneje, pokrenute na temelju Knopflerova posljednjeg samostalnog albuma „Privateering“ (Mercury/Universal Music, 2012.). Štoviše, možda bi snimka ponudila i više razloga za užitak. Za to, ponovimo, nimalo nisu krivi Knopfler i ekipa, nego nesretni, a opet prilično neizbježan stadionsko-arenski koncertni model.

Pred nama sinoć nije bio sastav rokersko napadačkog, nego nježnijeg, folkersko-akustičnog profila s nemalo razmjerno tihih, ugođajnih, melankolično meditativnih pjesama, a temeljni  instrumentarij dviju gitara, dvaju klavijatura, basa (električnog i akustičnog kontrabasa), bubnja i violine nerijetko je zamjenjivan harmonikama, gajdama, flautom i još ponekim  glazbalom koje sa spomenute udaljenosti nismo uspjeli identificirati, ni vizualno, ni zvučno. Ali, načelno hvalevrijedne „intimističke“ kriške nisu uspjele osobito dobro zaživjeti u za to neprikladnom okružju arenetine, mada je generalno opuštena i umirujuća boja Knopflerove izvedbe ugodno i poticajno ispunila vrijeme i prostor dvosatnog nastupa prošaranog povremenim začinima Knopfleru i kasnijim Straitsima nestranog stadionskog rocka.

Mark Knopfler u Areni (Foto: Nino Šolić)

Unatoč lijepoj i dostojanstvenoj, pretežno na folk (country, blues…) zvuk naslonjenoj samostalnoj karijeri niskog ključa, šezdesettrogodišnji Knopfler glavne je zgoditke ostvario u prvim godinama slave, s Dire Straitsima, kada se, kao za svijet rocka vremešni pridošlica blizu tridesete, iskazao autorom glazbeno i tekstualno (diplomirao je engleski jezik) netipičnih blues-country-rock pjesama (u jeku punka s kojim Straitsi nisu imali baš nikakvih dodirnih točaka) te prvorazredan, pomalo štedljivo nerazmetljiv gitarist koji je odmah nastupio s jasno definiranim i prepoznatljivim tonom, zvukom i stilom, namjerno ili ne, uvelike nadahnutim djelom J. J. Calea na kojega asocira i Knopflerovo pjevanje (za razliku od Calea, Knopfler ipak pjeva govornom jačinom, a ne šaptom). I premda nije teško poštovati i razumjeti Knopflerovu želju da izvodi pretežno pjesme iz post Dire Straitsova opusa, ipak su među njih šesnaest najbolje zvučale jedine četiri iz tog razdoblja, od kojih je tri ostavio za sam kraj („Telegraph Road“), odnosno za bis („Brothers in Arms“, „So Far Away“), dok je vrhuncem koncerta svakako bilo pri sredini izvedeno remek djelo „Romeo and Juliet“, jedini predstavnik rane, najbolje, najkreativnije i najuzbudljivije faze Straitsa (prva tri albuma), a time i Knopflerova stvaralaštva.

(Arena Zagreb, 5. svibnja 2013.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X