Reizdanje povodom dvadesete obljetnice ključnog albuma pokojnog kantautora jedan je od svijetlih primjera kako se oprema s poznatim i dosad nepoznatim materijalom može pretvoriti i u dobrodošao dublji uvid u sve elemente koji čine tu veliku ploču i od čega je zapravo isklesano ono kultno izdanje kakvo smo dosad poznavali.
Prošlo je dvadeset godina otkako je nažalost prerano pokojni Mark Lanegan objavio “Bubblegum”, ploču koja će se pokazati njegovim najprodavanijim albumom karijere, kao i vjerojatno njegovim ključnim albumom, a sad je pred nama i njezino prošireno izdanje koje osim petnaest izvornih nanovo remasteriranih pjesama donosi i dodatni materijal koji čini EP “Here Comes That Weird Chill” objavljen godinu dana ranije (ovdje također remasteriran), B strane singlova i cijeli disk izvadaka i demo snimki koje je Troy Van Leeuwen snimio po raznim hotelskim sobama svirajući razne instrumente kao pratnju Laneganovom mračnom baritonu.
U svojim je memoarima Mark otvoreno pisao o neprospavanim noćima pogonjenima ilegalnim supstancama (“Methamphetamine Blues” nije tek tako dobila svoje ime, kao uostalom ni “Can’t Come Down”) u kojima je mahnito radio na ovim pjesmama nauštrb fizičkog i mentalnog zdravlja da bi na kraju iznjedrio album koji istovremeno odiše mračnim minimalizmom, iako je pomno produciran i snimljen s cijelom vojskom slavnih gostiju kao što su primjerice PJ Harvey ili Greg Dulli iz Afghan Whigs, Josh Homme i Nick Oliveri iz Queens of the Stone Age te Duff McKagan i Izzy Stradlin iz Guns N’ Roses.
Već na samom otvaranju albuma Lanegan nas uvodi u atmosferu tihe jeze postamfetaminske depresije turobnom “When Your Number Isn’t Up” koja će mu postati nekom vrstom zaštitne pjesme, a u čijem uvodnom stihu “Did you call for the night porter?” se referira na nadimak koji mu je navodno prišio Kurt Cobain zbog njegove spremnosti da mu dostavlja drogu usred noći. Taj isti nadimak danas je zabilježen i na Markovom nadgrobnom kamenu, ali još mu je veći spomenik ova pjesma o čovjeku na rubu, “toliko blizu smrznute granice da je može pogoditi kamenom”.
Na užurbanijem, premda sasvim bazičnom singlu Laneganov vokal se isprepliće s onim PJ Harvey koja će se kasnije vratiti i u baldanom duetu “Come To Me”, dok pak u turobnoj “Wedding Dress” na kraju uspijeva ukomponirati i referencu na “Jackson”, duet koji su u šezdesetima proslavili Johnny Cash i njegova supruga June Carter. Spomenuti “Methamphetamine Blues” nosi pak ritam koji zvuči kao kontinuirani zvuk preše na nekom groblju automobila u još jednom od žešćih poglavlja albuma kakvima će se vratiti u drugoj polovici singlom “Sideways in Reverse” i udarnom “Driving Death Valley Blues”.
Ipak, najupečatljiviji su momenti ploče oni u kojima iz prevladavajućeg mraka izbijaju nježnosti kad očijuka s gospel aranžmanima (“Strange Religion”) ili doslovnim bluesom na “Like Little Willie John” u kojoj se uspoređuje s mladim pjevačem koji je svijetu predstavio hitove poput “I’m Shakin'” (koju će u ovom stoljeću pod svjetlo reflektora ponovno donijeti Jack White svojom divljom obradom) i još poznatije “Fever” na koju se Lanegan i referira u tekstu (“She never knew how much I loved her / She never knew how much I cared”). Little Willie John karijeru je završio prerano kad je bio prisiljen odslužiti zatvorsku kaznu zbog ubojstva bez predumišljaja, što dodaje još jednu mračnu crtu albumu koji nosi tako neprikladno ime, jer je bubblegum u glazbi ekvivalent našoj “kuruzi”, a na ovom albumu ništa slično tome nećete čuti.
EP “Here Comes That Weird Chill” koji je možda promaknuo slušateljima koji se uglavnom koncentriraju na glavna izdanja kataloga, poslužio je kao glasnik “Bubbleguma” ne samo zato što ga otvara “Methamphetamine Blues”, već i zato što je jasno ocrtao smjer u kojemu će Lanegan poći nakon prethodnog izdanja, ogoljenog “Field Songs”. U jednom odvažnom izletu ovdje je uvrštena i obrada Captaina Beefhearta i njegove “Clear Spot” u verziji jednako divljoj poput originalne, ali i “Sleep With Me” u dva oblika, od kojih je drugi gotovo instrumentalna izvedba u kojoj autor zvuči kao da još uvijek traži tekst za njenu bluzersku melodiju. Dodani su tu i raritet “Sympathy” te B strane singla “Hit the City”, “Mud Pink Skag” i odlična “Mirrored”.
Posljednji disk donosi najviše materijala za okorjele obožavatelje. Demo snimke s bendom predvođene su s fantastičnom “Heard a Train” koja je poslužila kao najavni singl s ovog izdanja i mogla je biti jednim od najvećih vrhunaca “Bubbleguma” da je uvrštena na njega. “Union Tombstone” ostala je nedovršena jer je Lanegan navodno htio da mu se na njoj pridruži i Beck, a ta mu se želja ispunila posthumno te je Hansen nasnimio prateće vokale i usnu harmoniku na verziju koja se nalazi na obljetničkom reizdanju. “Josephine” je još jedan od potencijalnih hitova koji su neobjašnjivo zapostavljeni, dok je “Soldier” jedna vedrija verzija gospela od onoga iz “Pure Religion”, demo verzije “Strange Religion” koja zatvara ovaj disk u akustičnoj hotelskoj izvedbi.
Tu su i još dvije verzije “Little Willie Johna”, obrade poput “You Wild Colorado” Johnnyja Casha i standarda “St. James Infirmary” te rane verzije pjesme “Revolver” koja će se naći na sljedećem Laneganovom izdanju, albumu “Ballad of the Broken Seas” koji će 2006. objaviti s Isobel Campbell iz Belle and Sebastian. Snimanje “Bubbleguma” će se pokazati toliko iscrpljujućim iskustvom za Marka da će u narednih osam godina izbjegavati snimiti ništa pod imenom Mark Lanegan Banda, sve do sjajnog povratka s (gotovo) jednako dobrim “Blues Funeral” 2012., već će s Campbell u međuvremenu objaviti čak tri albuma, te dva s englesko-američkim producentskim duom Soulsavers, nezaobilazni “It’s Not How Far You Fall, It’s the Way You Land” (2007.) i “Broken” dvije godine kasnije.
“Bubblegum” je mučan i veličanstven album koji je sam po sebi vrijedan ponovno posvećene mu pozornosti, ali njegovo reizdanje povodom dvadesete obljetnice mnogo je više od jeftinog cash graba i jedan je od svijetlih primjera kako se oprema s poznatim i dosad nepoznatim materijalom može pretvoriti i u dobrodošao dublji uvid u sve elemente koji čine tu veliku ploču i od čega je zapravo isklesano ono kultno izdanje kakvo smo dosad poznavali. Bilo bi lijepo kad bi i ostali albumi iz njegovog kataloga mogli iznjedriti ovakva izdanja, makar na “Blues Funeral XX” morali čekati narednih osam godina.
(Beggars Banquet Records Ltd, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
