Mark Lanegan Band ‘Somobedy’s Knocking’ – osamdesete kucaju

Ljubimac domaće publike Mark Lanegan u utorak se vraća još jednom u Zagreb, a mi tu prilku koristimo kako bismo bacili pogled na njegovo aktualno izdanje ‘Somebody’s Knocking’ koje je objavljeno prije malo više od mjesec dana.

Mark Lanegan “Somebody’s Knocking”

Kad vas već bije glas prekaljenog gotičara i mračnjaka, jedino što vam preostaje jest pokazati da ispod slojeva tog narativa koji vas okružuje imate dovoljno smisla za humor. Zna to jedan Nick Cave, a čini se da je to naučio i Mark Lanegan koji će sljedeći tjedan promovirati svoj novi album “Somebody’s Knocking” u Tvornici kulture. Na svom prethodnom izdanju, Lanegan je gotovo autoironično priglio taj imidž nazvavši ploču “Gargoyle”, a pjesme imenima kao što su “Death’s Head Tattoo” i “Nocturne”. Na novom albumu odlučio je otkriti i svoju šaljivu stranu spotovima za singlove “Stitch It Up” i “Night Flight to Kabul”, ali i cijeli album nešto je, hm, vedrijeg tona, u smislu da je sastavljen mahom od rokerskih poskočica koje svoje glazbeno ruho otvoreno duguju nasljeđu osamdesetih i bendovima kao što su primjerice New Order, Joy Division ili Sisters of Mercy.

Osobno pripadam generaciji rođenoj početkom osamdesetih pa nisam dovoljno star da bih osjećao iskrenu nostalgiju za zvukom navedenog razdoblja, a nisam ni dovoljno mlad da bih sudjelovao u valu novopronađene fascinacije tim desetljećem koja je prisutna kod mlađe publike, tako da mi ova Laneganova odluka da se potpuno utopi u zvuk sintesajzera i ritam mašina ne predstavlja bilo kakav poseban plus, stoga mi ne preostaje drugo nego suditi o uspješnosti ove ploče tek na temelju kvalitete samih pjesama, što dovodi do zaključka da je riječ o još jednom solidnom izdanju iz Markove radionice koje ne spada u sam vrh njegove diskografije.

Prije svega, album broji čak četrnaest pjesama i doseže trajanje od gotovo sat vremena, što rezultira određenim padom u užitku slušanja u njegovom centralnom dijelu. Lanegan ploču otvara u glavu, s nekoliko rokerskijih brojeva kao što su “Disbelief Suspension”, “Letter Never Sent” i spomenuti singl “Night Flight to Kabul”, da bi zatim malo stao na loptu s “Dark Disco Jag” čiji naslov upućuje na generalno usmjerenje kojim će ploča krenuti nakon što još servira dva hitoidna broja, “Gazing from the Shore” i ranije spomenutu “Stitch It Up”.

“Playing Nero” je jedina balada ploče uz završnu “Two Bells Riging At Once” i u ovim pjesmama Mark pokazuje svoju osjećajnu stranu koju možda ne susrećemo dovoljno često na njegovim pločama, dok je “Penthouse High” centralni broj koji u trajanju od šest i pol minuta dovodi autora na plesni podij diskoteke i sigurno bismo je imali prilike slušati završnim satima tuluma u Jabuci da je objavljena nekad ranije. Tu već nastupa razdoblje zamora materijala iz kojeg će izići s tipično kulerskom “War Horse” (“I’m a war horse, baby, and you don’t want a war with me”) i “Radio Silence” sa još jednim jakim sintesajzerskim rifom u svojem središtu.

Nakon što stvari privede kraju sa “She Loved You” i spomenutom “Two Bells”, ostaje dojam kako smo na ovom albumu dobili možda malo više materijala nego što je bilo potrebno. I premda ima sasvim dovoljno solidnih i vrlo dobrih pjesama, ostaje činjenica da je, ako vam se sluša New Order bolje posegnuti za New Orderom, a ako želite čuti punokrvnog Lanegana, radije izvucite nešto poput “Blues Funeral”.

Ocjena: 7/10

(Heavenly Recordings, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X