Pogačar ne zauzima stav glazbenoga kritičara, nego nastupa kao zaneseni konzument koji, gonjen ispisivačkom ognjicom, u šusu, u dahu, nastoji predočiti taj čarobni, onostrani efekt glazbenog udarca na njene strasne poklonike, kojima, rekosmo, i sam pripada.
Dotičući se teme nadahnuća, Bob Dylan u autobiografskoj knjizi „Kronike, prvi dio“ (Chronicles, Volume One, 2004/Algoritam 2006) daje do znanja da je iskre njegove kreativnosti najčešće poticala kreativnost drugih, bilo slavnih, bilo anonimnih. Čitajući „Jugoton gori! Glazbeni dnevnik“ (Sandorf, 2013) Marka Pogačara (1984) ta se ideja žustro probija u prvi plan doživljaja. Pjesnik i pisac, Pogačar ponajprije daje oduška svome pozivu, uživajući u literarnom izražavanju naglašeno poetskoga duha izravno nadahnutom ovom ili onom pjesmom iz pop-rock baštine naše bivše države i njenih sljednica.
Riječ je o pedesetdva teksta od kojih je svaki – osim in memoriama Branku Črncu Tusti iz pulskoga KUD-a Idijoti – nadnaslovljen i potaknut jednom od mnoštva Pogačaru silno dragih i važnih pjesama iz regionalne pjesmarice, pri čemu autor najprisnije korespondira s ostvarenjima novoga vala, punka i post-punka, nastalima mahom prije njegova rođenja i za njegova djetinjstva, a koje je otkrio i zavolio, a kada bi, nego kao tinejdžer i nakon toga.
Pogačar je savršeno sposoban u par riječi, iznimno precizno, prodornije od većine koji se tim pozivom javno bave, analizirati i tekst i glazbu i ono što daje njihov specifičan spoj u konkretnim slučajevima, a iskazuje se i kao vrstan poznavatelj ovdašnje scene, ne samo njena najvidljivijeg sloja o kojem „sve zna“ svatko iole zainteresiran, nego i njenih manje zapaženih rukavaca i mikro područja, izvođača koji su djelovali kratko i uželokalno, ne dočekavši regularan nosač zvuka, zabilježivši tek pokoju (demo) snimku. Također, sigurno i suvereno umije kontekstualizirati djelovanje rock-trudbenika s društvenom klimom i okolnostima. No iako bi to mogao kao od šale, ne zauzima stav glazbenoga kritičara, nego nastupa kao zaneseni konzument koji, gonjen ispisivačkom ognjicom, u šusu, u dahu, nastoji predočiti taj čarobni, onostrani efekt glazbenog udarca na njene strasne poklonike, kojima, rekosmo, i sam pripada.
Navodna forma glazbenog dnevnika čini se tek zgodnim inicijalnim izgovorom. Dnevničkoga u tekstovima nema puno, a ni glazbeni izbori nisu striktno vezani uz određene dane u kojima je nastao pojedini Pogačarev tekst. Uvrštene pjesme (sastavi, autori, žanrovi/razdoblja/scene) naprosto su izvučeni iz Pogačareva mentalno-emocionalnog spremišta favorita svih vremena, a unatoč nerijetkim promjenama lokaliteta, odnosno gradova i mjesta, regionalnih i izvanregionalnih, piščeva je fizička pozicija mahom ona boravljenja u stanovima iz kojih gleda kroz prozor da bi malo kad vidio štogod lijepo ili tek meandrira premećući misli. Umjesto dnevničke događajnosti, zapisana su stanja i osjećaji, više-manje oni svjetonazornoga tipa, koji i kakvi, dojam je, Pogačara neprestano prate. Kroz gusto pismo što nalikuje struji svijesti, Pogačar se predstavlja kao buntovni nezadovoljnik, osamljeni boem pankerskoga žara, uglavnom ogorčen naopakošću i šarenim lažima suvremenog (hrvatskog) društva – što sve znade ukratko, oštro, katkad i otrovno secirati – a oaze pravih vrijednosti nalazi u glazbi i literaturi.
Tuđoj kreativnosti koja ga pogađa i nudi mu osjećaj kakve-takve smislenosti, ovaj punk-rockofil – i, spomenimo, bubnjar danas nepostojeće grupe Death Disco – zahvaljuje i odgovara vlastitom kreativnošću, tijesno povezanoj s onime što emanira izvornik. Možda je upravo to najbolje i najsuvislije odavanje počasti.
„Jugoton gori!“ Jugotonovim se izdanjima ne bavi ništa više negoli onima bilo kojeg drugog diskografa, a ovdje ukoričeni tekstovi ponešto su dorađene inačice zapisa koje je Pogačar objavljivao na portalu Booksa.hr. od siječnja 2012. do siječnja 2013. Čitajući ovdje zapisane procjene i asocijacije, malo tko neće poželjeti istoga trena čuti broj, pjesmu ili izvođača koji su užgali plam. Reda radi, navedimo ih nekoliko (izbor je nasumičan): „Hipnotisana gomila“, Partibrejkers, 1989.; „Lublana je bulana“, Pankrti, 1978.; „Noćas se Beograd pali“, Grč, 1987.; „Odbrana“, Idoli, 1982.; „Kuća pored mora“, Arsen Dedić, 1969.; „Nestvarne stvari“, Luna, 1984.; „Addio Pola“, Gorri Ussi Winnetou, 1988.; „Opasne igre“, Beograd, 1983.; „Svijet za nas“, Laufer, 1993.; „Hajde da se drogiramo“, Hali Gali Halid, 1989….
Kao mali dodatni putokaz, spomenimo da je u riječi zahvale autor knjigu „skoro potajno“ posvetio ploči „Treći svijet“ Haustora, a da je, ne vara li dojam, među brojnim miljenicima (svi u knjizi navedeni, plus, očito, još mnogi nenavedeni) kao tuzemna glazbena čuda najvišeg dometa ocijenio „Bistriji il tuplji čovek biva kad…“ Šarla akrobate (1981) i „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“ Discipline kičme (1983).
(Izdavač: Sandorf, 2013)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
