Predstavljanje albuma prvijenca nove domaće kantautorice, ujedno i prvi samostalni koncert Mary May izazvao je sinoć velik interes u zagrebačkoj Močvari, no važnije od toga je da su svi okupljeni svjedočili istinskom rađanju novog jakog koncertnog imena, bez imalo dvojbe.
Nije česta pojava da program ‘Začarana Močvara’ kojeg predano i istraživački vodi Nina Romić već solidan niz godina, izazove hype i ispuni klub publikom usred radnog tjedna. Nije česta pojava, ne iz razloga što Nini ne polazi za rukom, već stoga što pažljivo bira i traži diljem regije, često tek stasale mlade autore, kako bi im pružila priliku klupskog javnog nastupa u Zagrebu, dakako po klupskim mjerilima i pred publikom koju to zanima, a ne da sviraju po kafićima uz zveckanje čaša i žamor ‘slučajne publike’, koja često to i nije.
Dakle, ‘Začarana Močvara’ nikad nije osmišljavana kao program koji dupkom puni Močvaru, niti je intencija da to ikad postane. Uvijek je to intimno utočište gdje će vam na istinske životne nepravde ukazati jedna Katarina Juvančič ili vas s pozornice na nesretne ljubavi podsjetiti Miloš Zubac, Nevjerni Tomo, Ivan Škrabe ili bilo tko iz ‘mikro-ćelije’ Novoodmetnika, ili će pred vama svoje prve koncertne korake hvatati i zagrebačka koncertna gostovanja ostvarivati imena kao što su Ichabod, Lea Šprajc, Sir Croissant, Nina Bajsić, dok će se u toj prigušenoj intimnoj svečanosti u prostoru ponekad zateći i jedan Darko Rundek koji je oduvijek znao gdje treba ‘pošnjofati muziku’ u ovom gradu.
I zvuk s razglasa je na ‘začaranoj Močvari’ uvijek prilagođen takvom ozračju – gotovo najtiši u gradu. Takav je događaj, takvi su izvođači, takva je i malobrojna stalna publika. Ne dođu u srijedu u Močvaru da bi razvezali jezike kao da su cijeli dan prije toga proveli u pokori šutnje. No sinoć je taj ritam ‘Začarane Močvare’ bio narušen.
Valjda to nema veze ni s elementarnom pristojnošću, već sa statistikom, čim je u prostoru 200-300 ljudi žamor je neizbježan. I gotovo na isti način kako je bio žamorom žrtvovan i gušen nastup Mary May ispred Stray Dogga nedavno u Tvornici kulture, takvu je sudbinu sinoć proživljavao nastup mlade kantautorice Nine Bajsić u pratnji violinistice i pjevačice Jasmine Bojić.
Bajsić je u svom vokalnom izričaju intimno i atmosferična i nikad ne ulazi u forte, vjerojatno do sinoć nije ni imala potrebu nadglasavanja žamora, a jučer je stvarno bilo momenata na kojima se osjetilo da pokušava samokoncentracijom i usredotočenošću na izvedbu odbiti žamor kao smetnju.
Napravit ću po tom pitanju malu digresiju koju će započeti time da je Mary May na samom kraju jučer izuzetno dobrog i euforično prihvaćenog koncerta pružila jednu soluciju kao rješenje, a to je bila vokalna izvedba bez mikrofona. Tek tada je zavladao muk u Močvari, čak i na udaljenom šanku. Dakle, publika će se utišati kad dođe takva ‘ekstremna situacija’ u kojoj više nitko nije siguran hoće li išta čuti, a znamo da razvezivanje jezika i ćuljenje ušiju ne idu zajedno kao ni istovremeno disanje i gutanje.
Drugi ekstremni pristup je također odavno poznat, a taj je pojačavanje glasnoće razglasa. Bilo bi dobro da tu lekciju nauče svi ton majstori kad su u pitanju akustični koncerti: ili će ‘masterom’ nadglasati svaki žamor, ili ni oni ni razglas ne trebaju, pa neka svi ćule uši. Poluglasno je najgore rješenje – to je ‘kao rođeno’ za čavrljanje – diverzija kojoj je davno težio jedan Erik Satie, ali mu nije polazilo za rukom da tamo negdje početkom XX stoljeća u Parizu publika počne žamoriti uz glazbu predviđenu za ignoriranje, već su se svi vraćali na mjesta i slušali. U tišini. Sad, na početku XXI stoljeća homo sapiens je uspio evoluirati – za ignoriranje je sva poluglasna glazba, bez iznimke. Satie nam se valjda smije u grobu.
No da se vratimo koncertu, Mary May je sinoć nakon ‘lekcije’ sa najtišim, održala i drugu lekciju, a to je bilo ponovno pozivanje Nine Bajsić i Jasmine Bojić na pozornicu da izvedu još jednu pjesmu „jer su bile izvrsne i šteta bi bilo da to ne bude zamijećeno“, kako je izjavila Mary koja je ostala s njima na pozornici i pjevala terce Nini. Ako ništa drugo, ta jedna jedina Ninina pjesma time je bila zamijećena. Svi su pomno slušali. Repertoar albuma je već bio iscrpljen. Nitko nije bio siguran je li u pitanju neobični bis i slijedi li potom pozdrav od publike.
No za sam kraj ostavljena je „Softest Tune“, pjesma kojom se Mary May prvi put predstavila javnosti u travnju prošle godine. I dakako „Softest Tune“ je bila pravi kontrapunkt od bilo kakve mekoće. Gotovo caveovski, ili PJ-harweyevski, kako vam drago, ‘forte odron’ i trijumfalno šepurenje Mary May i njenog kvarteta koji su svi zajedno te večeri doslovce razvalili Močvaru krenuvši od maštovitosti aranžmana preko međusobne kemije, gdje nije postojala sekunda nastupa, a da svi nisu bili ‘unutra’, preko famozne izvedbe i ujedno izvrsno koncepcijski posložene dinamike nastupa.
Možda se u ‘pravom duhu’ i ne može objasniti sinoćnji koncert osim na ovakav obrnuto-kronološki način. Jer prije nego li su na pozornicu izašli gitarist Luka Čapeta, saksofonist Marin Živković i bubnjar Borko Rupena, dakle sve odreda ‘mladi lavovi’ domaće jazz scene, na čelu s Mary May, dotad se možda očekivao koncert kantautorice i ‘pratećeg benda’, onog benda koji samo prati i daje na dimenziji atmosferičnosti priče. Možda se tako i činilo kad je krenula i „Just Fine“ koja je više podsjećala na meditacijsku vježbu za otjerati tremu i suočiti se odjednom s tolikim brojem zainteresirane publike pred pozornicom. Ali kako je koncert odmicao, tako su izvrsna aranžmanska rješenja svako malo iskakala ‘poput zečeva iz šešira’.
U jednom narativu Mary May je kantautorica u svakom smislu, no u drugom ona definitivno ima i sve atribute vođe jazz benda, dakako treba tu još dosta toga ‘ispeglati’ ponajviše u smislu pojavnosti i ponašanja na pozornici i pročišćavanja od nepotrebnog: ‘ugasite svjetla da ne vidim previše poznatih lica u publici’, ali to vodstvo de facto jazz benda u kantautorskom izričaju do sada nismo imali prilike vidjeti i čuti na domaćoj sceni. To je jedna razina iznad i Mary May je sinoć dokazala da ona na toj razini ‘pliva kao riba u vodi’ na sveopće oduševljenje.
Nakon tog jučerašnjeg koncerta mi uistinu imamo ‘novu dušu’ na kantautorskoj sceni.
A neraskidivi dio te duše jest i instrumentalna osovina Čapeta-Živković-Rupena kojoj nije silazio osmjeh s lica tijekom guštanja u nastupu. Možda je upravo to istovremeno istaživačko i bezbrižno skitanje po svim oblicima popularne glazbe, odsvirano i doživljeno iz kuta džezera rodilo misao već negdje na samom početku koncerta o tome da bi bilo dobro da se upravo taj koncert snima i zabilježi. Publiku su posebno dirnule „A Lot“ i „Somewhere Else“, prva je izazvala i učešće u ritmičnom pljeskanju, a drugospomenuta pak najglasniji aplauz.
Pravo avangardno remek-djelce jest to kako je zaživjela pjesma „Let Me Work“, za koju je Mary rekla kako su je cijelo vrijeme izbjegavali svirati sve dok im se ‘nije ukazala i otvorila’ u posljednji tren pred nastup. Ako zbog nečeg volim ovaj posao praćenja glazbe, onda se taj sinoćnji „Let Me Work“ trenutak može upisati u tu agendu. U džezerskom stanju duhu, koncert na kojem je Mary May predstavila prvijenac „Things You Can`t Put Your Finger On“ u određenim pjesmama je nudio i odušak za osobno solističko-instrumentalno predstavljanje svakog člana benda, meni osobno je najbolje bilo u pjesmi „Birdie“ kojoj je Borko Rupena udahnuo novo čitanje raskošnom bubnjarskom dionicom.
Niti jedna od 13 pjesama s albuma nije bila izostavljena. I svaka je držala ‘kez zadovoljstva’ na licu Čapete, Živkovića i Rupene. I svaku je Mary May otpjevala maestralno i uživljeno. Kao zaključak sinoćne famozne večeri najbolje je da parafraziram naslov posljednje Maryjine pjesame s albuma i kažem: What A Day!
I dakako još jedan ‘pozdrav’ toncima za kraj uz: ili ćete nas (publiku) nadglasati, ili ne trebate ni vi ni razglas. Stvarno je više došlo vrijeme da za svaki koncert na kojem žamor ‘proguta’ predgrupu, predizvođačicu ili predizvođača bude okrivljen ton majstor. Žao mi je momci, ali vi imate prst na ‘masteru’, a ne oni koji se nalaze na pozornici. Stoga ubuduće; „Put Your Finger On“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
