Formula započeta albumom ‘Hunter’ (2011.) kad su Troy Sanders, Brent Hinds, Brann Dailor i Bill Kelliher odlučili svoju metal progresivnost usidriti upečatljivim elementima hard rocka nastavlja se i na trećem albumu u tom nizu.
„Emperor Of Sand“ tako dolazi kao potvrda da Mastodon postaje jedan od najznačajnijih heavy metal bendova svoje generacije, jer su shvatili iz kojih temelja se progresija mora razvijati, što je u prošlom stoljeću bio recept za uspjeh gotovo svih ‘metal bogova’. Jednostavno su propustili karakteristični južnjački rock doživljaj u kontekstu zahtijevnih progresivnih aranžmana, time izgubili na aranžmanskoj kompliciranosti, ali zato dobili snažan adut u sferi groovea i himničnosti. Ukratko, srž pjesme došla je u prvi plan, a tehniciranje u drugi.
„Emperor Of Sand“ (koji naslovnom alegorično može ukazivati i na sadašnju društveno-političku situaciju u SAD-u) odaje dojam kako se Mastodon razvio u punom sjaju tog koncepta, učvrstio svoj identitet na mapi heavy metala odašiljući poruku da ne namjerava stati u svom naumu. Uspjeh pjesme „Show Yourself“ koja je debitirala na 7. mjestu Billboardove top liste ukazuje na to kolika moć i dalje leži u singlu kroz koji progovara stara škola heavy metala i kad se pazi na dobar omjer pjevnosti i fluidnosti ritma. I na albumu „Show Yourself“ nakon uvodne „Sultan’s Curse“ kao da ga otvori i pusti da prodiše punim plućima nakon čega „Precious Stones“ i „Steambreather“ dolaze kao logični nastavak produbljivanja interesa, a nipošto zasićenja, jer Mastodon ‘galopira’ sigurno i zbijenih redova poput neke apokaliptične konjice.
Posebno do izražaja dolazi fantastični osjećaj za ritam bubnjara Branna Dailora koji je u stanju ne pogubiti konce u rasplesanom stilu, čestom posezanju za prelazima po tomovima što podsjeća na urnebesni stil Keitha Moona. Dailor upravo harlekinski ‘pleše’ po toj tankoj niti između kičastog bubnjarskog ‘pokazivanja mišića’ i brutalnog utabavanja ritma, što je još jedan adut zašto Mastodon i kad valjaju teške thrash riffove posjeduju nijansku lepršavosti. Možda bi izdvojene snimke bubnjeva jedne „Roots Remain“ ili „Word To The Wise“ najbolje ukazale Dailorovu umješnost promišljanja pjesama.
Kad se na to nadoveže i izvrstan balans vokalne igre na relaciji tenor-bariton onda se s pravom treba uzeti u obzir sa su Mastodon već postali kamen temeljac za promišljanje budućih tokova heavy metala, a ne samo uspješni hibrid (kako ih se doživljavalo u vrijeme „Huntera“) .
Koncepcijski gledano, drugi dio albuma vješto izbjegava zamor materijala jer se u njemu nižu himničniji, da ne kažem tradicionalniji, brojevi, poput „Ancient Kingdom“, „Clandestiny“, pa čak i „Andromeda“ u kojoj pjevni refren nadglasava srdžbu kitice. Album u maniri metal velikana završava složenom i zahtijevnom polubaladom (bez žestokog krešenda se možda i moglo) „Jaguar God“ kojoj bi se u uvodu mogle pronaći i neke poveznice sa svima znanom „Planet Caravan“ Black Sabbatha.
Producent Brendan O’Brien također je napravio dobar posao. Znalo se njemu u prošlosti često dogoditi da preproducira neke albume i time iz njih izbije dušu, ali to nije slučaj s „Emperor Of Sand“ u kojem je i pored silne kompresije zvuka uspio zadržati njegovu prirodnost i dinamički spektar gdje su to aranžmani zahtijevali. Iako je „Emperor Of Sand“ sedmi studijski album Mastodona, zvuči svježe kao da je grupa tek na početku karijere.
Ocjena: 8/10
(Reprise, 2017.)