Dvije godine je zagrebački glazbenik Mate Ponjević pripremao svoj debitantski album u koji je utkao iskustvo iz svoja prijašnja dva benda Fire In Cairo i Pitaj klince.
Fire In Cairo obilježio je Ponjevićev pretpandemijski period rada u kojem je na engleskom jeziku kročio trasom psihodelije na posljednjem valu glazbene indie generacije, dok je s Pitaj klince sa Svenom Šantićem, svojim prijateljem još iz djetinjstva, pod okriljem etikete Više-manje zauvijek prešao na hrvatski jezik i eksperimentirao s pitkijim pop obrascima u nakani da jače opipa puls mlađe generacije.
Solo album „Sve na Orfanele“ donosi kombinaciju Ponjevićevog dosadašnjeg spomenutog glazbenog iskustva i svojevrsnu igru na najjače kombinacije, što objašnjava i sam kockarski naslov, jer orfanela je specifična vrsta oklade na ruletu kad se stavljaju ulozi na skupinu brojeva koji su fizički smješteni jedan do drugoga. Tim rječnikom kazano, Ponjević svoju okladu polaže na kompletan niz pjesma koje donose različite žanrovske igre i dakako uvjerenost da taj niz može biti dobitan.
Želja za dobitnom kombinacijom progovara već s uvodnom „Nema te“ koja donosi filozofsko-ljubavni twist – ni previše banalan, ni previše umno zamoran, umotan u ruho organskog popa koji kao da pluta negdje na tromeđi zvuka Valentino Bošković – Pocket Palma – Ki Klop. Na krilima Beckove letargičnosti Ponjević se pita kad će postati slavan ili postati kopija u narednoj „Ostani u Zagrebu“ koja također donosi zanimljiv preokret jer sagledava dobre i loše strane Zagreba iz vizure glazbenika i u neku ruku postavlja ono poznato clashovsko „should I stay or should I go“ pitanje. S unošenjem realnih životnih iskustava, oživotvoruje se i sama pjesma u sferi ironičnog, što baš nije uvijek dobitna kombinacija za zahvatiti širu publiku, ali je to obično nužan potez kad je riječ o kantuatorstvu.
Vjerojatno kao što i tijekom igranja ruleta neki brojevi u kombinaciji ne donose zgoditak, tako je na Ponjevićevom albumu situacija s pjesmom „Like Boss“ u kojoj upotreba autotunea više docira s visine pripadnicima trap scene, nego što je možda potrebna samoj pjesmi. Tako nešto ipak je trebalo ‘zakopati’ bolje u smislu da je autotune tu bio nužan, a ne da zvuči kao da je nespretno upotrijebljen.
U narednoj „Ma ko te jebe“, koja je protkana solidnim solom na saksofonu Svena Matijevića, Ponjević je na svom terenu s ovom pjesmom dobro dočaranog psihološkog putovanja do točke pucanja u odnosima. „Marija“, kao pjesma o neutaženoj ljubavi dolazi prirodno nakon „Ma ko te jebe“ i ukazuje svoj radijski retro pop potencijal, taman da se progura u slično ozračje hrvatskog radijskog etera. Slična je situacija s „Noć refrena“ koja unosi suvereni pop jazz narativ sedamdesetih i nameće se kao zanatski najzanimljiviji dio albuma.
„Kad bih te ljubio ja“ i „Jutro“ su složene kao diptih inspiriran hip-hopom kao što je i logičan prijelaz i iz ljubavne frustracije u frustraciju egzisencijalnog karaktera. Ljubavni laidback „Marijana“ donosi promjenu raspoloženja, kao i zaključak da je Ponjević moderni autor sklon nazivanju pjesama po ženskim imenima, vraćajući tako praksu koja je dobrim dijelom već bila iščezla. Vic ili stvarna autorska potreba? Ostaje na interpretaciji slušatelja.
„Forice“ poput „Like Boss“ ostaje izvan sfere dobitka, možda ponajviše zbog muške frustracije koja u tekstu zvuči isuviše zajedljivo, no zato stvar popravlja „Izlazna špica“ kao pjesma koja u dobrom smjeru potencira žanrovsku eklektičnost ovog albuma, kao što je i pozicionirana kao dobra odjavna pjesma službenog dijela koncerta, taman da bis ne ostane visjeti na jednoj pjesmi. Ako kroz taj rakurs doživimo „Sve na Orfanele“, Punjević je za imaginarni albumski bis priredio još tri pjesme.
Dok „Crna znamenja“ donose značajni himnični moment u Ponjevićevom stvaralaštvu, „Postelja od kašmira“ na prvo slušanje zvuči kao pomalo rastresen spoj u kojem etno Afrike susreće neki balkanski imaginarij da bi sve potom podiglo letvicu u traženju formule da se od toga sklopi pop singl. Naredna slušanja upućuju na to da je glazbenik u tome prilično uspio. Čak više nego u posljednjoj „Cringe“, koju u neku ruku spašava sam naslov obzirom da je tu natrpano svega i svačega, pa i nije neki grijeh (ili je to želja samog Mate) reći da se tu pomalo ostaje „izgubljen u prijevodu“.
U sveobuhvatnosti razmatranja ovog albuma treba uzeti u obzir i Ponjevićevo igranje i kombiniranje sampleova njemu omiljenih glazbenih uzora kao što su Jack White, Barry White, Earth, Wind & Fire, Nakibembe Embaire Group, The Markeys i Quarteto Em Cy koje je koristio kao meandre vlastitog glazbenog putovanja.
Odigrao je tako na svoju kombinaciju, ali kao i u ruletu kad se igra na orfanele, niti se može sve izgubiti, niti sve dobiti, no opet „Sve na orfanele“ ima adute da ne prođe nezapaženo, no to je već neka druga igra.
Ocjena: 7/10
(Jeboton, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
