Mate Škugor: Agentima smo nezanimljivo tržište, ali bendovi vole svirati ovdje

Razgovor s poznatim šibensko-zagrebačkim koncertnim promotorom, iza kojeg je još jedan uspješni SuperUho festival.

Mate Škugor
Mate Škugor

Kako objašnjavaš da SuperUho, kao i lani, nije privuklo velik broj Šibenčana…
Pa nisam siguran da ih nije bilo. U Šibeniku je prodana četvrtina od ukupnog broja ulaznica, to doduše ne mora značiti da su ih kupovali baš Šibenčani…

Je li to ona priča da publiku treba glazbeno odgajati po klubovima, što se u Šibeniku godinama nije događalo?
Sličan problem je imao i Zagreb, gdje je bila velika rupa u devedesetima. Klubovi Močvara i KSET počeli su simultano tu rupu u ponudi popunjavati, pa se s godinama stvorila kritična masa ljudi, što nam je omogućavalo da radimo i neke veće projekte i koncerte. Klubovi su baza svega, oni su neophodni da se kreira scena. Zato nije jednostavno na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku organizirati koncert Lambchopa. Oni su objektivno trebali prodati 500 ili 600 ulaznica, a prodalo ih se bitno manje. Šibenik je mala sredina, a kad se u tom kontekstu promatra, onda se na SuperUhu pojavio značajan broj lokalnih ljudi. Bilo bi iluzorno očekivati petsto Šibenčana na festivalu.

A gdje je onaj nerv koji te vuče da čuješ nešto što nikad nisi?
Ta se nezainteresiranost od 2012. počela događati i u Zagrebu, to je rezultat krize. Ljudi su počeli trošiti novac samo za bendove uz koje su emotivno vezani. Novca za istraživanje više nema. Govorim o ljudima koji su donekle situirani, imaju posao, plaću… A kad pričamo o mladim ljudima, to je potpuno drugi problem, oni imaju druge interese. Novac je naravno problem, no prioriteti su promijenjeni; njima nije toliko bitno live iskustvo, nego dobra internet veza i dobar smartphone. Dugo mi je trebalo da shvatim zbog čega smo na koncertima izgubili populaciju od 18 do 25 godina, koja nam je bila ključna do prije tri godine. Izgubili smo je preko noći, doslovno. No, nadam se da će doći vrijeme kada će ljudi iz Šibenika stvoriti povjerenje u naš izbor i da će biti spremni uložiti novac u karte, bez obzira znaju li za ponuđene izvođače.

U Zagrebu si takvo povjerenje uspio stvoriti, tamo ljudi vjeruju u kvalitetan koncert ako vide da tvoje ime stoji iza toga. To je valjda i u svijetu jedinstven slučaj kad promotor imenom i prezimenom jamči dobar koncert…
To je rezultat godina rada. Mogu se prisjetiti svog odrastanja, kad sam vjerovao svemu što pišu novinarska imena, poput Aleksandra Dragaša, Ante Čikare i Jurja Šiftara. Njihov glazbeni senzibilitet bio je blizak mojem, njima sam vjerovao i automatski bih nabavljao sve što su hvalili. I nikad nisam pogriješio. Slična se stvar dogodila i s mojim promotorskim aktivnostima, ljudi su počeli vjerovati prvo programu koji smo radili u KSET-u, a i kasnije kad sam preselio koncerte u SC…

Nije lako preživljavati od organiziranja alternativnih svirki za relativno uski krug ljudi. Je li ti uvijek financijski cilj “nula”, a ako je iznad toga, tim bolje…
Godišnji plan je uvijek bio 60:40, 60 posto ulaganja, četrdeset posto vraćenog ulaganja. Od 2001. Žedno uho ima potporu Ministarstva kulture, tako da se budžet uvijek nekako zatvarao. Od kada je nastupila kriza, taj se omjer poremetio, od 2012. sve se urušilo. Naše procjene i iskustvo nisu više puno značili, nije ni izbliza više bilo sigurnosti. To turbulentno razdoblje još uvijek traje, pojavljuju se i novi promotori, no to je nešto s čim se treba pomiriti. Gaje i novi promotori određenu strast, žele organizirati koncerte i imaju potpuno pravo na to, ali naivno ulaze u cijelu priču…

Misliš da je tu strast presudna, a ne bisniz plan?
Možda, ali ja uvijek apostrofiram da od 2012. naovamo svi promotori mogu zaboraviti na planiranu računicu.

U tom si segmentu isto unikatan; nisi svoju agenciju posložio korporativno. Znači može se i u ova vremena raditi izvan kapitalističkih pravila poslovanja?
Može se, ako radiš bez ikakvih predumišljaja. Danas već imam dovoljno iskustva da mogu procijeniti kad neki izvođač ima veliki potencijal, no i dalje ne znam kad će se taj potencijal financijski isplatiti. No, to nije razlog da ne dogovoram njihove koncerte. Moj vlastiti ukus u glazbi, kao i ukus šire ekipe koja je uključena u organizaciju, presudan je. Takva situacija bila je i s The National, Caribou i Future Islands; oni su u međuvremenu postali iznimno popularni, a mi smo ih doveli na njihovim počecima. Prema svim mladim bendovima imamo isti pristup kakav smo imali od početka, a osnovno što im nudimo je – ljudskost. Dočekamo ih, ponudimo osmijeh, a promotor ne glumi velikog direktora koje je u uredu, nego nosi s njima gitare, bubnjeve i pojačala ako je potrebno. Ispostavilo se da većini tih bendova to nije svakidašnja situacija. To je meni apsurdno; niti sam ja direktor, niti su moji zaposlenici – zaposlenici. Ne funkcioniramo na takav način. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X