Matija Dedić & Jazz orkestar HRT-a ‘Family’ i Lela & Joe Kaplowitz ‘With Every Breath’

Jazz orkestrom HRT-a prvo se ‘poslužio’ Matija Dedić, a potom supružnici Lela i Joe Kaplowitz, no ishod nije bio jednako uspješan.

Matija Dedić & Jazz orkestar HRT-a 'Family'

Improvizacijski nerv Matije Dedića skockan u precizne i uredne orkestralne aranžmane Silvija Glojnarića. Žaba i potkova? Nipošto. Album „Family“, zabilježen na koncertu Dedića i Jazz orkestra HRT-a pod ravnanjem Saše Nestorovića, u zagrebačkom studiju Bajsić HRT, 9. studenog 2011., bešavni je spoj ta dva ne samo naoko disparatna pristupa.

Matijini nadahnuto lutalački izvođački impulsi stvaranja glazbe u trenutku, na licu mjesta, nisu ni ukroćeni, ni ubijeni, ni zatrti, no u suradnji obilježenoj međusobnim razumijevanjem i uvažavanjem, pa i očevidnim (uhočujnim?) užitkom u komplementarnom nadopunjavanju, lišeni su onoga što se katkad može doimati ekstravagantnim i kriptičnim „odpotovanjima“ u posve nepoznato.Dedićeva nerijetko uznemirujuća „zahtjevnost“ i izazovnost izraza fino su obloženi u slušljivu protočnost izvedbe HRT-ova velemajstorski „srednjestrujaško-revijalnog“ jazz orkestra čiji članovi, nije teško steći dojam, s radosnim poletom podupiru osebujno suptilnog pijanističkog prvaka.

Uopćeno, uhu ugodan album u odličnoj, zaokruženoj, punoj, toploj i sočnoj produkciji Glojnarića i Dedića, lako će se uklopiti u nekakav bezazlen radijski program, no naizgledna „neometajuća revijalnost“ bogato je urešena brojnim finesama glazbenika od kojih su mnogi vrhunski iskoristili prostor za decentno briljantne solističke poteze.

Dedićeve autorske skladbe (mahom „težeg“, sjenovitijeg, razlomljenijeg prizvuka) „Slawenskaya“, „Popey Wopey“, „Family“, „Chekee Chicks“ i „Last Exit“ skladno se i tečno izmjenjuju s (lepršavijim, osunčanijim) inozemnim klasicima „Estate“ Bruna Martina, „It’s All Right with Me“ Colea Portera i „Prelude to a Kiss“ Dukea Ellingtona, dok se najupečatljivijima među izvrsnima čuju bravurozna solistička izvedba Thelonius Monkove „’Round Midnight“i lijeno, paperjasto nježna „Lush Life“ Billyja Strayhorna.

Lela & Joe Kaplowitz 'With Every Breath'

Na istom mjestu, iste godine, Jazz je orkestar HRT-a s istim dirigentom, pratio Lelu i Joea Kaplowitza. U nešto tanjoj produkciji Igora Geržine, album „With Every Breath“ donosi dva instrumentala, uvodni „Blues in Red Hook“ Joea Kaplowitza vođen njegovim „letećim“ klavirom i završni, nježno atmosferični „Bolero“ Lele Kaplowitz između čega je smješteno osam, u općem dojmu ugođajno zaokruženih, što bržih, što sporijih, što ekstrovertnijih, što introvertnijih, melodioznih, lakoslušljivih, neometajuće zabavnih, mada ne i lakonotnih jazz (s ponešto bluesa) skladbi Lele Kaplowitz u aranžmanima Joea Kaplowitza, obilježenih tekstovima na engleskom što se, ne osobito maštovito, vrte oko tematike, recimo, newageovskog samobodrenja tipa „sve će biti u redu, samo treba vjerovati u sebe i međusobno se voljeti“, o čemu podosta zorno govore naslovi poput „Keep On Going“, „I Love Myself“ i „I Celebrate the Life“.

HRT-ova jazz družba muzicira na svom standardno visokom nivou inventivnog profesionalizma, a ukupan doživljaj prema glazbenoj ponudi ponajviše određuje dominantni vokalni izraz Lele Kaplowitz, pjevačice koja ostatak zvukovlja podčinjava dometima i mogućnostima svog snažnog i raskošnog školovanog glasa, što se slušatelju nesklonom takvom vokalnom gimnasticiranju može učiniti više kao razmetno prezentiranje sposobnosti hvatanja tonova i oktava, negoli kao sugestivno prenošenje sadržaja i osjećaja.

Ocjene:

Matija Dedić & Jazz orkestar HRT-a „Family“ (Croatia Records, 2012.): 8/10

Lela & Joe Kaplowitz „With Every Breath“ (Aquarius Records, 2012.): 6/10

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh