Kao i mnogo puta do sada, Berningerov glas na ‘Get Sunk’ je onaj sredovječnog profesora književnosti s brakom u krizi i koktelom previše u rukama dok pjevuši svoje egzistencijalne brige u melodijama koje su mnogo ljepše od njegovog psihičkog stanja.
Kad je Matt Berninger za vrijeme pandemije po prvi put istupio iz okvira svog matičnog benda The National sa solo pločom “Serpentine Prison”, bilo je to nakon što je njegov nekad najpopularniji indie rock bend dosegao krativno gledajući najnižu točku karijere s albumom “I Am Easy to Find”, koji bismo ovako sa šestogodišnjim odmakom lako mogli preimenovati u “I Am Easy to Forget”.
Njegov samostalni uradak, za čiju mu je realizaciju u velikoj mjeri pomagao i legendarni klavijaturist i producent Booker T. Jones, označio je svojevrsni Berningerov povratak melodijama i temama kakve su The National znali stvarati za vrijeme svojih slavnih dana, a za kakve su u međuvremenu naoko izgubili interes.
Vrijeme će uskoro pokazati da “Serpentine Prison” nije označio Mattovo mijenjanje benda za solo karijeru, budući da će se The National 2023. oglasiti s čak dva studijska uratka, “The First Two Pages of Frankenstein”, a zatim i “Laugh Track”, koji bi se genetskom modifikacijom mogli ispremiješati u dva drugačija albuma, jedan sasvim solidan, a drugi taman za baciti u koš za smeće odmah kraj primjerka “I Am Easy To Discard” koji tamo stoji već par godina.
Nakon takvog polovičnog uspjeha s bendom, stiže nam i Berningerov drugi solo uradak, “Get Sunk” na kojemu je Jonesa u producentskoj fotelji zamijenio Sean O’Brien kojemu je upravo suradnja na albumu “Sleep Well Beast” The Nationala donjela Grammy, a na više se mjesta ponovno čini kao da kantautor ovdje ponovno inspiraciju nalazi na mjestima s kojima je nekad išao s bendom, ali ih sad sve rjeđe posjećuje. Ljubitelji starijih albuma The Nationala tako bi mogli biti zadovoljniji s Mattovim novim albumom nego sa spomenutim parom ploča koje je bend izbacio prije dvije godine.
Album otvara “Inland Ocean” zborskim pjevanjem i pop melodijom preko koje Berninger servira svoj standarno ravni bariton koji kao da podcrtava stihove “lost cause, I have no emotion”, iako zapravo iskazuje i žaljenje za činjenicom da sve završava prije nego to on želi. Ovo je jedna od nekoliko pjesma koje su izdvojene kao najavni singlovi, što ne čudi jer ima šarma kao i “udicu” za koju se lako zakvačiti.
“No Love” je, pak, objavljena kao singl paralelno s izlaskom albuma, a u njoj Matt raspisuje još jednu od onih velikih melodija kakve su krasile “High Violet” i “Trouble Will Find Me” uz još jednu dozu za njega tipičnog gorsko-slatkog komentara “neveličanstvenog života odraslih” u kojem naši junaci imaju sve što su ikad željeli, ali kako naslov kaže, nemaju ljubavi.
“Bonnet of Pins” kao udarni singl više je rokerske prirode i ritmom seže dalje u njegov katalog, do remek -djela “Boxer” i “Alligator” s gitarskim frazama iz kasnije faze benda i istoimenim udarima ogorčenosti i zatomljenih emocija otpuštenih u frustriranom plesu. Kao i na uvodnoj pjesmi, i na “Frozen Oranges” lirski subjekt putuje u Indianu, ovaj put u melankoličnoj melodiji sa stihovima koji možda odaju određenu nostalgiju za djetinjstvom.
Kao drugi singl bila je objavljena akustična “Breaking into Acting” na kojoj mu se u duetu vokalno pridružuje Meg Duffy iz benda Hand Habits, dok “Nowhere Special” donosi nešto više prošaptanoga teksta u stilu toka svijesti koji, kao i obično, otkriva slojeve paranoje i blage shizofrenije od kakve je Berninger sagradio svoju pjesničku karijeru.
“Little By Little” ima još jedan zavodljivi nationalovski refren kojemu je teško odoljeti, dok je “Junk” nešto što dolazi najbliže fileru na ovom albumu, ne samo zato što je najkraća od deset pjesama zastupljenih na “Get Sunk”, već i zato što se čini da ima najmanje za ponuditi po pitanju melodije, iako tekst (koji još jednom putuje u Indianu) donosi neke doista upečatljive slike kao što je, primjerice, “Flowers growing in my bones and crows sleeping in my hair”.
Za kraj su ostavljena dva snažna udarca od kojih prvi dolazi sa “Silver Jeep” s puhačima i klavirskom melodijom koja atmosferom na momente priziva u sjećanje maestralnu “Pink Rabbits” dok se u još jednom duetu ovaj put pridružuje Julia Laws iz Ronboya. Coup de grace dolazi s himničnim zborskim refrenom u “Times of Difficulty” koji donosi i nekoliko životnih savjeta od tipa koji nas već četvrt stoljeća uspješno uči da nije netko od koga bismo trebali primati životne savjete. “In times of heartache, get drunk / In times of tears, get sunk / In times of shame, forget / In times of weather, get wet,” pjeva Matt i ovaj put se čini kao da cijeli svijet pjeva s njim.
Kao i mnogo puta do sada, Berningerov glas na “Get Sunk” je onaj sredovječnog profesora književnosti s brakom u krizi i koktelom previše u rukama dok pjevuši svoje egzistencijalne brige u melodijama koje su mnogo ljepše od njegovog psihičkog stanja. Ako vam je dosad to već počelo ići na živce ili nikad niste bili skloni takvom stilu, ovaj album će vam teško promijeniti mišljenje o njemu. Ako ga upravo zbog tog glasa volite, na “Get Sunk” ćete ga dobiti možda i više nego inače. Ako ste ravnodušni prema tome, ne brinite, Berninger je vjerojatno također.
Ocjena: 8/10
(Matt Berninger / Concord Records 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
