Zasjao je u seriji ‘Glee’, sunovratio se u ponor svojim prvim albumom.
Koja je formula propasti? Vjerojatno kad te nominiraju za ulogu u glazbenoj seriji, a onda pomisliš da si pjevač i odlučiš snimiti album. Te formule se držao Matthew Morrison, glumac koji nominiran za Emmyja i Zlatni globus za ulogu Willa Schuestera u planetarno popularnoj seriji „Glee“ u kojoj srednješkolci sve svoje probleme rješavaju kroz pjesme minulih dekada.
Televizija i glazba su odavno dokazali kako su dijametralno suprotni mediji po pitanju vrijednosti, a Matthew Morrison to nije uzeo u obzir. Sklepao je (ili je dozvolio da mu to drugi urade) svoj debitantski album kako bi na krilima popularnosti uloge iz serije „Glee“ pokrenuo pjevačku karijeru. No kako to biva s ciljanim projektima te vrste, možda su uspješni na kratke staze dok je TV projekt još uvijek na malim ekranima, ali kvalitativno gledano ta vrsta glazbenih debitantskih ostvarenja je obično i posljednja.
Ne pomaže Matthewu ni to što je ugostio Stinga, Eltona Johna i Gweeneth Paltrow kad i s njima i bez njih zvuči kao izdanak negdašnjih boy bendova koji je dobrano zakasnio na scenu sa svojom solo karijerom. Matthew Morrison je dosadni igrač na (ne)sigurno. Tanušnog glasa i još tanušnijih glazbenih nazora, tako da i jedan Ronan Keating u odnosu na njega zvuči kao Tom Jones.
Kako nalaže diktat vremena, on tako u svom pop svijetu šara stilovima uspješnica ne bi li se nekako uklopio u moderni soundtrack. Obzirom da je u modi pokojni Havajac božanskog glasa Israel Kamakawiwo’ole, u toj ukulele positivo maniri Morrison otvara svoj album s pjesmom „Summer Rain“. Na prvu to i nije toliko loše, ali već pada na drugoj „Still Got Tonight“ koja je idealna tema za neki B-produkcijski sitcom.
Odron se nastavlja s možda najgorom obradom Stingove pjesme svih vremena u kojoj još gostuje i sam autor čiji kriteriji u posljednjih desetak godina opasno variraju, dakle ako ste do sada čuli kako zvuči „Let Your Soul Be Your Pilot“ (a vjerojatno jeste), onda vam ova beskrvna verzija nimalo ne treba kao nešto što kvari uspomene. Nakon takvog iskustva, stvarno treba imati i želuca za balade poput „My Name“ i „It’ Don’t Matter To The Sun“ kakve su Take That izraubali još tijekom devedesetih.
„Hey“ je pak mlitavi pokušaj stvaranja slavljeničkog ozračja kakvo bez problema postiže jedan K’Naan. Samo što se niti jedna kompanija gaziranih pića neće pretjerano zainteresirati za Morrisonov „veseli poj“. Sredina albuma je dno dna patetike; pjesma je „Over The Rainbow“, a u duetu s Morrisonom je Gwyneth Paltrow i opet uz zvuk ukulelea. Dovoljni da grob Israela Kamakawiwo’olea podrhti. Nakon toga ne bi bilo čudno i da zombiji zaplešu uz narednu „Don’t Stop Dancing“.
Novo sknavljenje klasika nastupa s „Mona Lisas And Mad Hatters/Rocket Man“ – jedno je voljeti neke pjesme, a drugo je pjevati ih. Možda bi Matthewu bilo bolje da je pustio Eltona Johna da sve otpjeva sam.
Kraj (gle čuda) pripada pjesmi naziva „It’s Over“. Ta brodvejska balada bi možda imala smisla da je otpjeva Lisa Minnelli, ali ovako… Jedino se toplo može nadati da je Matthew Morrison bio ozbiljan u tih dvije i pol minute i da je stvarno najavio kraj svih svojih budućih blamaža.
Ocjena: 4/10
(Island / Def Jam / Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
