Glupo bi bilo reći da se ovaj album dugo čekalo. Taj bend smo svi odavno pokopali. Pretvorili u prah. Prah iz kojeg je nenadano oživio poput Feniksa.
Ne znam je li to znakovito ili ne, ali Mayales već po drugi put objavljuje u album u sumrak jednog razdoblja. Nekako se kao da je bilo jučer sjećam te jeseni/zime 1999. kad je objavljen prvijenac „Svima želim raj za sve“ – album koji se dugo, možda predugo, postprodukcijski peglao kako bi prvoborci „Lagano, lagano“ priče iz tadašnjeg malog kluba Aquarius to postali i u diskografskom smislu rame uz rame s Cubismom i godinu dana ranije otkrivenim Jinxima.
Adut na toj kreaciji Petra Beluhana bila je pjevačica Valerija Nikolovska Nöthig, dok se tada mladi Kristijan Beluhan trudio biti domaća inačica Micka Hucknalla iz Simply Reda. Tadašnja domaća kritika uglavnom je lomila koplja oko trivijalnosti je li 18 pjesama previše ili nije za prvi album, a obzirom da je do tog trenutka sve iz „Lagano, lagano“ mindseta dobivalo prolaznu ocjenu, nekako se valjda učinilo prigodnim lupiti ćušku bar nekome, pa je tu Mayales došao k’o kec na desetku. Naravno nitko nije istrčao s jako lošom ocjenom, ali je staro pravilo showbiza, ako hoćeš nekog satrti, samo mu nalijepi etiketu da je dosadan, što se u konačnici u slučaju Mayalesa i dogodilo.
Istovremeno bilo je i iznimno trulo doba, taj kraj Ljeta Gospodnjega 1999. Tek stvorena državica nije napunila ni deset godina, a već je vladao opći mentalni zamor od čvrste Tuđmanove vladavine koja je bila na umoru, kao i on sam. Zapadni svijet nam u tom trenutku nikad nije bio dalji, dapače uredno smo dobivali raznorazne prijeteće i upozoravajuće note, demokracija se i tad činila mrtvim slovom na papiru i već je postalo jasno i širem krugu ljudi da su svi taoci pljačkaške hunte. Jedan album koji „svima želi raj“ bar je meni osobno bio jedan solidan ironični odmak od te sveopće anksioznosti, ali i s dovoljnom dozom optimizma (onog glazbenog). No pokazao se previše artistički za neku širu afirmaciju – prekompliciran za estradnu čobanijadu i prelagan za urbano pleme koje je zaborav tražilo u zobanju ecstasyja i brzom techno ritmu na partyjima koji su tada postali mainstream pojava.
Nakon 13 godina Mayales je objavio svoj drugi album i time postao rekorder u domaćim okvirima po pitanju dužine pauze od izlaska debi albuma. Petar Beluhan kao jedini tekstopisac i gitarist Vlado Mirčeta su glavni akteri kao i na prvom albumu, s time da im se ovog puta u aranžiranju i produkciji pridružio Coco Mosquito iz Jinxa. Tu je također i Viktor Lipić, klavijaturist s prvog albuma. Valerija Nikolovska i Kristijan Beluhan imaju samo gostujuću ulogu kao i Yaya, dok su za najveći dio pjevačkog dijela zaslužni Petar Beluhan i Ivana Rushaidat. Album se i ovog puta pojavio u sumrak jednog razdoblja, ovog puta globalno-kriznog i jednako tako globalno opsjednutog datumom smaka svijeta. Za Mayales, izgleda pravi trenutak za objavljivanje albuma.
Prvo ugodno iznenađenje je stil i zvuk drugog albuma koji nema apsolutno nikakvih poveznica sa „Svima želim raj za sve“. „2“ predstavlja u potpunosti odbačeno breme prošlosti. To je jedno potpuno novo i osvježeno stanje. Grupe Mayales i Bastardz se mogu uzeti kao početne točke iz 90ih za svaki sjetno-urbano-klupski bend s pjevačicama u prvom planu, kao što Yammat, Pink Studio, Detour, Florijan itd. No s ovim albumom Mayales je (kao i tada) postavio potpuno nove standarde i otvorio potpuno drugačije poglavlje. „2“ je opijajuća i snena elegija koja kao da je neka vrsta autohtonog paralelnog svemira Mamas & Papas i Jefferson Airplane u kojem su potonji više duvali nego uzimali LSD. To je potpuni udar na postojeće domaće pop standarde u kojem se Beluhan, Mirčeta i Mosquito čine kao mozak glazbene terorističke ćelije koja je odlučila potpuno anulirati stvari, da ne kažem, sve razjebati, ali u pozitivnom smislu. Cijeli album kao da je svojevrsna vilinska pjesma Beluhanovog falseta i ženstvene interpretacije Rushaidatove. Glazba je to koju su prekaljeni glazbenici ‘sebično’ radili za vlastiti gušt, nešto što njima diže raspoloženje, neko čudno utjelovljenje Dandy Warhols brijačine za Brdoviti Balkan. Istovremeni koktel putenosti, letargije i inteligencije.
Istinski poziv na unutrašnje oslobođenje i odjeb svemu što sputava zrači već iz uvodne „Virtual Baby“, da bi naredna „Možda da se pitam“ potvrđuje kako je nadahnuće ovog bilo dubinsko i potpuno, kao da su Muze bile prisutne u studiju tijekom nastajanja pjesama, jer kako drugačije objasniti i hrabar vokalni Beluhanov duel s Mirčetinom gitarom u pjesmi „Luka“ ili pak hit potencijal koji na kraju albuma posjeduje „Kokoš ili jaje“, koja kad se jednom čuje ne izlazi iz glave po nekoliko dana.
Gostujuća Yaya je u „Ti dobro znaš kome pričam“ istinska bijela soul diva u izvedbi čiji emotivni naboj drži u suspenziji sva čula dok se tekst pjesme cijedi na kapaljku, kao što i Valerija Nikolovska u ulozi prateće vokalistice „Jučer je teško“ boji bojama Pink Floyda iz perioda „The Dark Side Of The Moon“, a na istu se nadovezuje i minimalistička ‘zezalica’ „Brundaj Joško“ nakon koje je jasno da je prvi dio albuma genijalno zaokruženi segment.
„Još te uvijek mogu“ u tom smislu malo gubi dah, da bi album opet potekao kako treba u weillovskom ‘dixie mamurluku’ „Toliko smijeha“ (vrlo vjerojatno i internoj zezanciji na ‘temu’ „Toliko suza“, obzirom na Mosquitovu uključenost u cijelu priču op.a.), a u sličnoj maniri se šarmantno gega i „Zapleši sa mnom“ koju je odlično začinio Lipić decentnim solo dionicama na klavijaturama. Poletna „Muving“ je pak samo adrenalinski bljesak prije „Kokoš ili jaje“, već spomenutog vrhunca drugog dijela albuma, toliko snažnog da odjavna „Lutanja u snu“ odzvanja kao njen eho koji je ovu ‘priču iz sanjive doline’ priveo kraju, posebice flauta, kao neki odjek iz nekih veselih trenutaka iz prošlosti, dok prateći glas Kristijana Beluhana poput minijaturnog dizajnerskog detalja stvara premosnicu s davnim debi ostvarenjem.
Nekako je blesavo u ovo vrijeme predstojećih slavlja i dočeka što kraja svijeta, što Nove godine uopće davati ‘tipove’ ljudima što slušati, no nekako se čini da je Mayales „2“ kao stvoren za ‘dan poslije’ kad se kroz mamurluk u glavi lagano vrti film prethodne (euforične) večeri. Onaj trenutak kad duša želi nešto što liječi. Nešto lagano, lagano…
Ocjena: 9/10
(Aquarius Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
