Tuarezi iz Sahare još su jednom dokazali zagrebačkoj publici da je njihova zavidna reputacija u svijetu sasvim opravdana.
Tinariwen je vjerojatno jedini afrički bend koji na gotovo svakoj turneji svrati u Zagreb. Njihov razvoj pratimo još od drugog albuma „Amassakoul“, a sinoć su u Tvornici kulture promovirali peto studijsko ostvarenje „Tassili“. Skraćenu varijantu velike dvorane u Tvornici popunilo je oko petsto ljudi, a bilo je i za očekivati da će novo gostovanje glazbenika iz Malija još jednom izazvati popriličan odaziv publike.
Zašto? Zato što Tinariwen nisu nipošto još jedan “običan” afrički bend. Svoju glazbenu filozofiju ne temelje isključivo na plesnim tam-tam ritmovima, „prizivanju kiše“ i šamanskom skakutanju. Štoviše, oni jedva da se miču na pozornici, guraju gitaru u prvi plan, a Afrika i njezini zvukovi samo su ishodišna točka njihovih glazbenih nastojanja. Zapad i pustinja vjerojatno se nikad nisu tako idealno spojili kao u glavama i instrumentima članova Tinariwena.
Pustinjski blues. Kategorizacija koja je u ovom slučaju savršeno pogođena. Tinariwen ne vole efekte, njihova gitara uključena je izravno u pojačalo, spori akordi nude sirovi, početnički zvuk. Grupa osnovana prije više od 30 godina u izbjegličkom logoru u Libiji, koliko god se činila nezainteresirana za mahniti “plemenski” scenski nastup, itekako su potkovani u rasplamsavanju atmosfere.
Njihova strategija je jednostavna: višeglasnim pjevanjem i usporenim kombiniranjem dvije gitare i basa, u suradnji s omalenim bubnjem, u prvih sat vremena svojim katatoničnim pristupom tjeraju publiku na hipnotično gibanje sklopljenih očiju, istovremeno neprimjetno ubrzavaju ritam i u zadnjoj trećini koncerta nađete se usred kovitlaca koji vas nosi po dvorani, a da ni sami ne znate kako ste se u tome našli.
Tinariwen su tako još jednom pokazali zašto imaju toliki ugled u svijetu – ne računaju samo na svoje egzotične korijene i živopisnu odjeću. Bluzeri iz Sahare su punokrvan bend; uigran, jednostavan i uzbudljiv. Njihovi koncerti predstavljaju putovanje bez suvišnih usputnih postaja, važno je samo prepustiti se osjećaju, konačni cilj nije toliko bitan. Ionako svatko kraj nastupa dočeka u nekoj drugoj mentalnoj stvarnosti.