Da je Siouxsie Sioux tijekom osamdesetih voljela heavy metal i bila sklona eksperimentu, ona i njezin bend zvučali bi upravo kao što zvuče sjajni Talijani na njihovu odličnom četvrtom albumu.
Cjelovito slušanje albuma više nije onakav gušt kakav je nekad bio. Jasno je da moja sedamnaestogodišnja kći nema potrebu slušati čitave albume, iako ih u svome domu, nadohvat ruci, ima gomilu na fizičkom formatu, dok ih na streaming servisu učas može dohvatiti bezbroj. Međutim, i sâm sa sve manje zadovoljstva preslušavam albume. Vremena za slušanje cjelovite, četrdeset do pedeset minuta dugačke glazbene vizije pojedinog umjetnika ili benda čini se da je sve manje.
Ipak, nije riječ o tome da ću prijeći na konzumiranje pojedinačnih pjesama prema izboru i u slijedu koji mi određuje algoritam – za to doista nema nikakve šanse! – nego osjećam silovit pritisak na to da moram preslušati ogromnu količinu novih izdanja, a kako mi ono što me zanima ne bi promaknulo. U toj jurnjavi ne pronalazim dovoljno koncentracije za slušanje čitavih albuma odjednom, čak i onih najdražih mi izvođača. Vremena u kojima se čovjek mogao posvetiti pojedinoj ploči dva-tri mjeseca očito su zauvijek prošla…
Zamaram vas s ovim uvodnim razmišljanjima o općim mjestima samo kako bih dodatno istaknuo dojam koji je na mene ostavio aktualan album „The Spin“ odličnog talijanskog benda Messa. Dosad sam ih slušao usput, svjestan da je riječ o bendu s velikim potencijalnom, ali nemajući vremena posvetiti im se u potpunosti. Propustio sam i koncert u zagrebačkoj Močvari, onaj usred ljeta prije tri godine. Na novo me izdanje pak nedavno, čim je objavljeno, upozorila frendica (hvala, Ivana!), pa sam prionuo slušanju, bez osobito velikih očekivanja, iz znatiželje. Ono što me dočekalo nisam unaprijed mogao ni sanjati: čitav sam album odmah poslušao triput zaredom, u cijelosti, a otad još najmanje dvadesetak puta.
Prve su tri zbirke – „Belfry“ (2016.), „Feast For Water“ (2018.) i „Close“ (2022.) – svrstale Messu u očima kritike među one koji odlučno kucaju na vrata prve lige eksperimentalnog metala. Štoviše, mnogi su ih kitili odrednicom doom metala, a to se čini preuskim za ambicije ove talijanske četvorke. Iako se njihova glazba odlikuje specifičnom težinom i sporijim tempom, a sve uz opću atmosferu anksioznosti, pesimizma i očaja – pa se doom nameće logičnim izborom pri opisivanju njihova usmjerenja – glazbeni obrasci s kojima je bend dobro upoznat i koje uspješno, s mnogo umijeća interpretira, daleko nadilaze stilske ladice bilo koje vrste metala.
Zvuk Messe i dosad je bio eklektičan – osim doom metala, tu su i utjecaji punka, hard rocka, black metala, bluesa, jazza… Međutim, najvažnijim se čini da je bend, predvođen sjajnom pjevačicom Sarom Bianchin, uspostavio samosvojan glazbeni izričaj koji je u svojim temeljima ustvari progresivan i izrazito eksperimentalan. Stoga ne čudi gomila recenzija i hvalospjeva upravo u časopisima i na portalima posvećenima progu.
„The Spin“, dakle, nastavlja osvrtanjem za glazbenom prošlošću te se odlučno hvata u koštac s naslijeđem pretposljednjeg desetljeća prošloga stoljeća. Impresivan je način na koji talentirani Talijani s mnogo afiniteta razumijevaju i tumače jedan važan odsječak glazbe osamdesetih. Riječ je o gothic rocku i srodnim poetikama koje su i na našim prostorima tada imale (a imaju i danas) gomilu poklonika. Takav povratak u osamdesete za Messu nije slučajan; bila je riječ o dobro promišljenoj odluci, novom koraku na putu njihova eksperimenta, pa su album snimili na opremi iz tog vremena. Završni je miks napravljen također na način na koji se to radilo osamdesetih; stoga vokal Sare Bianchin izrazito nalikuje onom slavne Siouxsie Sioux.
Svi ostali instrumenti također imaju ulogu stvaranja tada prevladavajuće vibre – od zveketave gitare i preciznih bubnjeva koji mjestimice podsjećaju na ritam mašinu, do hipnotičkog basa i eksperimentalnih klavijatura koje pridonose općoj tmurnoj atmosferi. I napomenimo – iako se to može činiti suvišnim – mol je prevladavajući tonski rod, pa ako tražite veselice i poskočice, ovdje ih nećete pronaći.
Slušajući album – a posebice prve dvije stvari, naslovljene „Void Meridian“ i „At Races“ – na um će vam pasti The Sisters Of Mercy ili The Mission (oba benda iz njihovih ranih razdoblja), zatim Killing Joke te naposljetku, naravno, Siouxsie and the Banshees. Oni upoznatiji s goth scenom osamdesetih prepoznat će i referencije na Virgin Prunes, All About Eve, ali i na mnoge druge.
To, međutim, u kontekstu glazbenih utjecaja neće biti sve. Žestoka, teško valjajuća „Fire on the Roof“ – s basom kao središnjim instrumentom – iznenadit će spojem svježeg osvrtanja za baštinom Black Sabbatha i inteligentne derivacije hard rock/blues atmosfere Led Zeppelina. „Immolation“ počinje kao lijepa klavirska balada, da bi narasla u snažnu gitarom vođenu pjesmu. Štoviše, iznenađenjima nikad kraja: ovdje se pojavljuje nešto što bismo mogli protumačiti kao gitarski dvoboj, pa će svi ljubitelji dobrih sola doći na svoje. I pritom je posebno zanimljivo da se razrada utjecaja Jimmyja Pagea – a koju na ovom albumu čujemo u sjajnoj izvedbi gitarista Alberta Piccola – odlično uklapa u opću zvučnu sliku prožetu darkerajem osamdesetih.
Nadalje, osmominutna „The Dress“ pravo je malo progresivno čudo, pjesma u kojoj se susreće mnoštvo spomenutih utjecaja, ali sve opet, bez ikakve sumnje, zvuči kao Messa. Početak pjesme neka je vrsta dramatične power balade iz koje isijava tipičan goth dojam ukletosti, da bi se pretvorila u podugačak profinjen jazzy dijalog gitare i trube. Sve će pak završiti fantastičnom pageovskom gitarskom blues solažom. Riječ je svakako o središnjoj pjesmi albuma!
„Reveal“, nadalje, počinje gitarskim country uvodom, da bi se iznenada pretvorio u tešku sabbathovsku stvar koja izravno udara u glavu i od čijeg se udarca dugo nećete oporaviti. Slijedi odlična „Thicker Blood“, podosta pomaknuta devetominutna epska završnica albuma, pjesma u kojoj se događa doista mnogo toga neočekivanog. Dokaz je to da Messa ne bira sredstva kako bi vas ostavila u čudu, otvorenih usta, dok se pitate je li moguće da ste došli do posljednjega čina zbirke koja će svakako konkurirati za album godine, barem u okviru vlastite i srodnih žanrovskih niša. Naime, lijep i polagan početak ne daje naslutiti da će završna pjesma kulminirati ni manje ni više nego u hipnotizirajućoj dionici s uzorima u najboljim ostvarenjima post-rocka ili shoegazea – sjetit ćete se ovdje odličnog francuskog benda Alcest – a začinjenoj serijom upečatljivih grlenih vriskova.
Ostaje na kraju za upitati se kako je moguće koristiti toliko obrazaca različitih i raznorodnih glazbenih žanrova, a opet ostati u potpunosti vlastiti i posebni. Talijani to uspijevaju u velikom stilu; kao što su nas na posljednjem albumu „Close“ poveli na originalno doom/prog putovanje Mediteranom, a sve uz primjetnu dozu bliskoistočnog utjecaja, tako su nas na aktualnom izdanju uvjerljivo odveli u osamdesete, pokazujući kako bi zvučala Siouxsie Sioux da je voljela heavy metal i bila sklona eksperimentu.
Naposljetku, ovaj je album odličan poticaj da se ljetos potegne do Pule i Messu vidi uživo na festivalu DC Rojc Open Air.
Ocjena: 9/10
(Metal Blade Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
