Metallica ‘Hardwired… to Self-Destruct’: Zakoni tržišta protiv fizikalnih zakona

Najbogatiji metalci na svijetu imaju prvi ‘pravi’ album nakon osam godina studijske pauze.

Metallica - Hardwired… to Self-Destruct
Metallica – Hardwired… to Self-Destruct

“Mi smo izvozni proizvod, poput Coca-Cole, igramo po zakonima tržišta. I kad takva korporacija dobije težak financijski udarac poput albuma ‘Lulu’ i filma ‘Metallica Through the Never’, tada ne treba biti doktor ekonomije kako bi se shvatilo da članovi benda neće izdvajati novac za novi ulazak u studio. Neće se uložiti čak ni u najobičniju greatest hits kompilaciju“. Govorio je tako menadžer Metallice Cliff Burnstein prije dvije godine, kad se u intrevjuu za Metal Hammer suočio s pitanjem – kad će novi album?

“Glazba je u svojoj srži čista matematika. To su vibracije u zraku čije se frekvekcije miješaju po fizikalnim zakonima. Unatoč tome, svaki se put dogodi čudo, fizika i matematika se pretvore u emociju”. A ovako je govorio njemački neuroznanstvenik Wolf Singer, kad je sam sebe suočio s pitanjem – zašto glazba ima toliki utjecaj na psihu i tijelo?

Zakoni tržišta protiv fizikalnih zakona. Metallica je prošla i jedno i drugo, no tržište i emociju ne zna ili ne može kombinirati. Ne ide. “Hardwired… to Self-Destruct”, deseti njihov album nakon osam godina pauze, pršti glasnoćom, brzinom i brutalnošću, no nema trnaca. Barem ne onakvih kakve su nekad izazivali “Fade to Black”, “One” ili “Welcome Home (Sanitarium)”. Okej, nije fer zazivati albume od kojih je prošlo i više od trideset godina, ali sami su krivi – njihova javno apostrofirana želja da se “vrate starom zvuku”, što je projekt započet još na prethodnom albumu “Death Magnetic”, daje nam svako pravo da budemo cinično nostalgični.

“Hardwired… to Self-Destruct” daje nam i mogućnost konačnog gledanja istini u oči: radi se o najboljem albumu Metallice u zadnjih dvadeset godina, koji je, pak, ubio i zadnju nadu da Metallica ikad više može biti ona stara. Pa ma koliko Hetfield i Ulrich upirali u tom smjeru. Ova “nova” Metallica, nastala nakon komercijalnog i multiplatinastog “incidenta” zvanog “Crni album”, već desetljećima vuče za sobom jedan krucijalni problem: nedefiniranost. Bend koji je nekoć davno utanačio zakonitosti dotad nepoznatog podžanra heavy metala, koji je plijenio preciznošću i suludim promjenama ritma te čija su prva četiri albuma gotovo bez mane, našao se u vlastitom korporativno posloženom rock and rollu u kojem skladateljske imaginacije više baš i nije bilo, a zvuk je postao nezanimljivo formatiziran. Zakoni tržišta uzeli su svoj danak, a emocija koja je trebala proizaći iz fizikalnih procesa spaljena je poput djevice bogovima metala koji više nisu bili osobito impresionirani.

Na novoj stanici na putovanju Metallice koja traži staru sebe naišli smo na novost u njihovu glazbenom promišljanju – reciklaža. “Hardwired”, koja otvara album, nudi rafalnu paljbu i riff koji je, nimalo diskretno, maznut iz pradavne “Fight Fire With Fire”. Nadalje, nije nimalo čudno da komentari fanova po internetu upiru prstom u “Moth Into Flame”, kao glavnog favorita albuma, budući da zvuči kao višak u zadnji tren skinut s “Master of Puppets”. “Spit Out the Bone”, još jedna rafalna paljba na kraju ploče, predstavlja odjek “Kill ‘Em All” albuma, dok je udarni singl “Atlas, Rise!” jasna ostavština iz vremena “…And Justice For All”. Kad se tome pridoda i njihova davnašnja fascinacija Lovecraftovim čudovištem Cthulhuom, ovoga puta opjevanom u “Dream No More”, jasno je da potraga za “starom” Metallicom kod članova benda poprilično intezivna. Uspjeh je pritom polovičan; “Spit Out the Bone” jedina je na kvalitetan način spojila nekadašnju i današnju Metallicu, dok je “Atlas, Rise!”, koju nosi odličan riff, višeslojna, nepredvidiva i zahtjevna, baš onakva kavu priželjkuju nostalgični fanovi. Jedini doista pamtljiv pogodak albuma.

Ostatak albuma bori se s viškom riffova, s kojima nitko u bendu ne zna što bi. “Now That We’re Dead”, “Am I Savage” i “Confusion” pretrpane su i konfuzne, a “Here Comes Revenge” je, uz to, i djetinjasta u svom nastojanju da bude “opaka”. Takva otprilike je i “Murder One”, no njoj ćemo progledati kroz prste, jer je od glave do pete posvećena Lemmyju Kilmisteru. “Halo on Fire” i “ManUNkind” su pune potencijala, od njih bi Metallica prije tridesetak godina napravila čudo, no danas su, u svojoj gradirajućoj liniji, ostale nedorečene. Definirati ne možemo ni “Lords of Summer”, koja je objavljena kao bonus track u posebnom “Black Friday” izdanju ovog dvostrukog albuma.

Zakoni tržišta su se, dakle, poklopili i Metallica ima novi album. Pristojan. I ne puno više od toga. Pritom ne treba izgubiti iz vida i jednu bizarnost: “Hardwired… to Self-Destruct” vjerojatno bi zvučao sasvim drugačije da  Kirk Hammett prije dvije godine nije na aerodromu u Copenhagenu izgubio pametni telefon s preko 250 nasnimljenih testnih riffova. Zato prvi put u 33-godišnjoj studijskoj povijesti benda nije potpisan kao autor pod niti jednu stvar s albuma. No, kretanja na tržištu su bila povoljna, pa se nije imalo vremena čekati da gitarist iznova osmisli nešto slušljivo.

Ocjena: 7/10

(Blackened/Universal, 2016)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X