Michel Camilo Zagreb je počastio s dva nastupa ovog tjedna, a intervju s ovim velikim jazz glazbenikom je bilo nešto što svakako nismo htjeli propustiti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gCbqJrZqOYY[/youtube]
U početku je svirao jazz u boemskim okupljalištima slikara, pjesnika i pisaca kad ih je znalo biti svega 4-5 u publici, a s vremenom ih je počelo dolaziti sve više. Trenutak kad su ga primijetili Amerikanci bio je kad je u gostovanje došao Harward University Big Band. „Bilo je tada organizirano jedno primanje u Američkom veleposlanstvu. Mene su pozvali kao lokalnog jazz glazbenika. Poslije koncerta uslijedio je jam session. Prijatelji su me nagovarali da zasviram, što sam i učinio“, prisjetio se Michel Camilo. Američki glazbenici su bili iznenađeni time što jedan Dominikanac svira jazz, a vođa orkestra mu je tada kazao: „Što radiš ovdje? Ti trebaš biti u New Yorku. Tamo se svira jazz!“ „Buba u uho“ koja mu je tada bila puštena bila je dovoljna da Camilo odluči suprotstaviti se roditeljima i odabrati svoj životni put i odlazak u New York koje se dogodio u godinama koje su slijedile nakon tog naizgled nevažnog jam sessiona.
Kao glazbenika koji je prošao sve formacije ne samo u jazzu, već i u klasičnim komadima pitanje koja mu je omiljena bilo je nekako neizbježno.
Michel Camilo: Trio, jer trio je centar moje karijere. Volim trio jer je to za mene mini orkestar. Kad pišem glazbu za trio uvijek kažem da je to klasično orkestralno djelo ali za ritam sekciju. Nije to samo: sviraj ritam i soloe. Ja čak pišem i soloe za trio, isto kao i za orkestre. Nije to samo jedna pjesma. Cijeli niz pjesama mora biti kompozicija. Kod trija je važno stalno držati pažnju publike. Nema odmora, a to je veliki izazov. A meni su potrebni izazovi. Kad odete primjerice na turneju s triom i svirate 20-30 koncerata, ako je koncepcija loša, ubrzo se svi u bendu počnu dosađivati već nakon petog nastupa, a publika to lako osjeti. Trio je izazovni koncept. Volim ja i rad s velikim orkestrima dapače, a ponavljam trio je za mene nešto posebno. Tu svi glazbenici pridonose jednako. Ili si u solu, ili u aktivnoj pratnji bubnjaru ili basisti koji soliraju. Taj osjećaj jednakosti i međuovisnosti se može osjetiti samo u triju.
Zanimljivo je da ste na vašem posljednjem albumu „Mano A Mano“ odlučili bubnjara zamijeniti udaraljkašem. Zašto?
Michel Camilo: Tu sam eksperimentirao. Postoji razlog za to. Prije 17 godina sam svirao s Giovannijem Hidalgom. Ja sam tada imao trio i nisam htio kvariti taj koncept svog imidža (smijeh), a Giovanni je mene pozvao da gostujem njemu na albumu na kojem smo svirali samo nas dvojca. Ja nisam htio biti s njim potpisan ravnopravno već sam tražio da album bude naslovljen po njemu, a u donjem kutu na naslovnici je pisalo: specijalni gost Michel Camilo. A bila je riječ o duu! Nas dvojica se znamo već 20 godina i bliski smo prijatelji. Bili smo zajedno i na turnejama. Prošle godine smo radili zajedno na dvadesetoj obljetnici Heineken Puerto Rico Jazz Festivala i jednostavno smo se prisjetili tih davnih dana i odlučili ponoviti to iskustvo, ovog puta u društvu basiste Charlesa Floresa. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
