Michel Camilo Zagreb je počastio s dva nastupa ovog tjedna, a intervju s ovim velikim jazz glazbenikom je bilo nešto što svakako nismo htjeli propustiti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=K3beRwyKnIo[/youtube]
Pored jazza obožavate i ragtime glazbu pogotovo Scotta Joplina. Koliko je to blisko jazzu?
Michel Camilo: Ragtime je jako važan. Znate zašto? Ragtime nije samo blizak jazzu već korijenima glazbe u obje Amerike. Mi uvijek kažemo kako se korijen sve glazbe nalazi u Africi zato jer afrički ritam ima sinkope. Vjerovali ili ne, svi američki glazbeni stilovi od argentinskog tanga pa do sjevernoameričkog jazza, uključujući i jazz imaju identičan zajednički ritam. I to jedan identični patern koji se provlači kroz sve njih (dok priča udara dvočetvrtinski ritam dlanovima). Ragtime tu mjeru ima najviše naglašenu, da kažem ogoljenu i zato je on iznimno jaki temelj i poveznica tanga, jazza, bluesa, cjelokupne brazilske, kubanske, meksičke i karipske glazbe. Naravno svaki stil njeguje svoje varijacije uz bogatstvo improvizacija, ali patern američke glazbe je uvijek isti.
Kakav je vaš pristup jazzu?
Michel Camilo: Istraživački. Uvijek mi je bilo važno saznati što se dogodilo prije mene (u glazbi), jer jedino tako možete svirati jazz. Jazz ima svoj jezik. Treba primjerice znati razumijeti razliku između Johna Coltranea i Charlieja Parkera, što je ta razlika, kakve su harmonije u pitanju… Mora se naučiti jazik jazza. Razumijevanjem onoga što je bilo prije tebe, presudno je za davanje istinskog doprinosa. Recimo ne možete ni pomišljati shvatiti klavirski jazz, ako ne znate kakav je masivni utjecaj izvršio Bill Evans koji primarno gledano nije bio pijanist,već kompozitor. Njegov utjecaj je bio masivan, tako da su razdoblja klavirskog jazza podijeljena na vrijeme prije i poslije Billa Evansa. On je izravni razlog zašto su kompozicije autora poput Claudea Debussyja, Mauricea Ravela i Erika Satiea dospjele u jazz i na kraju se filtrirale kroz jednog Milesa Davisa. No i kad se nauči taj jezik i njegov smisao, sve to je važno samo za jednu stvar. Na kraju dana trebaš imati svoj zvuk, to znači biti jazz glazbenik.
S druge strane aktivni ste i u simfonijskim djelima. Kolika je razlika od jazza?
Michel Camilo: Zahvaljujući orkestrima razvio sam jak udarac. Dirigenti uvijek žele glasni klavir. Ustvari nikad im nije dovoljno glasan (smijeh). Biti u simfoniji znači naučiti disati zajedno. Zato služi dirigent. U simfoniji ima puno zraka. Moraš se naučiti opustiti. Kad dirigent spusti ruku to ne znači da se odmah trebaš stišati, već malo kasnije. U tome je draž – dobiti osjećaj kada nastupa to kasnije. Vjetar koji u leđa daje orkestar uvijek je za mene uživanje. Taj vjetar zvuka doslovce osjetim na pozornici, kad su svi u istom zamahu. Ja osobno moram paziti da me to uživanje ne ponese, jer onda zaboravim gledati note pa počnem improvizirati (smijeh).
Jedan o velikih trenutaka u vašoj karijeri bio je kad vas je Tito Puente 1983. na Montreal Jazz Festivalu pozvao da mu se pridružite na koncertu na temelju preporuke bez da vas je prethodno čuo.
Michel Camilo: Bila je to čudna situacija. Zazvonio mi je telefon i glas s druge strane mi je rekao: „Ovdje Tito Puente, treba mi klavirist. Dođi u Montreal na Festival.“ Isprva sam mislio da me netko zeza no nije bila šala. Mislim, bilo je to ispunjenje svih snova. Ali svakako i strah, a bio je još veći kad sam ga pitao za termin proba, na što mi je on kratko odgovorio: „Nema probe, sviramo koncert.“
Saznajte više: Olujno i emotivno glazbeno putovanje kroz obje Amerike