Sinoć su u rasprodanom dvorištu Društvenog centra Karlo Rojc u Puli nastupili Mick Harvey i Amanda Acavedo.
Micku Harveyu je svega dosta, bar po pitanju onog business as usual momenta koji se tiče koncerata i turneja. Ne želi „svitu“ agenata, menadžera i ostalog pratećeg personela koji se bave time i koji često nabijaju cijenu i obično organizatore pitaju „gdje su pare?“ i prije nego li je došlo do koncerta. Ovu turneju, koja se nakon Italije završila u Puli (a možda i nije), Harvey je dogovarao osobno s njemu kul ekipom organizatora, da bi se potom na svakom koncertu opušteno družio s ljudima i bio sve drugo osim nedostupne rock zvijezde. Vratio se ljudima i vratio se korijenima i sve radi kao da su pankerska načela opet na snazi.
Krstari starim kontinentom s meksičkom pjevačicom Amandom Acavedo i u svakom gradu angažira neki lokalni gudački kvartet kao pratnju, što podsjeća na praksu legendarnog Chucka Berryja kojeg je na svakom koncertu čekao uvježbani domaći bend. Jednostavno, Harvey koji je cijelog života bio svojevrsni dizajner zvuka, time svoje i tuđih karijera, među kojima su najglasovitije one Nicka Cavea i PJ Harvey, i u svojoj poodmakloj dobi je okupiran arhitekturom novih koncertnih izazova i doživljaja.
U Puli ga je tako čekao ad hoc okupljen gudački kvartet (koji nema ni ime) u kojem su ga na koncertu pratili, kako ih je predstavio; Nataša, Leo, Milan i Fabio. S njima je ova melnburška legenda krenula u predstavljanje svog recentnog studijskog albuma „Five Ways to Say Goodbye“, onako kako album i počinje, s pjesmom „Heaven’s Gate“, najavljujući time i publici svojevrsni ulazak u koncertni raj kojeg je Harvey ugodio decentno, sjetno, ali i s puno digniteta igrača koji osjeća da je došao do kraja svog puta i koji introspektivno prolazi kroz svu ljepotu svog života, jednakom mjerom ugrađujući momente sreće, tuge i strepnje. Gotovo da je neizravno poručivao svakome da život treba živjeti punim plućima kako bi škrinja uspomena bila puna u odmakloj dobi.
U sličnoj maniri kao i „Heaven’s Gate“ odmotavale su se naredne „Photograph“ i „When We Were Beuatiful & Young“, da bi potom na pozornicu ušetala Amanda Acavedo koja je svojim baršunastim glasom ugođaj spleena dovela do savršenstva te večeri. Zajedno su započeli s obradom pjesme „Milk and Honey“ američkog folk kantautora Jacksona C. Franka, a potom su uronili u rad Harveyevog omiljenog pjesnika Leeja Hazlewooda. Njegovu pjesmu „Dirtnap Stories“ Mick je najavio riječima: „sada ćemo svirati depresivnu pjesmu, jako depresivnu pjesmu“, no dobro znamo da i najdepresivniji komadi u glazbi nekad sjaje nekim neopisivim unutrašnjim pozitivnim sjajem, tako je bilo i s Hazlewoodovim stihovima; Harvey i Acavedo su bili na pozornici upravo onaj muškarac i žena o kojima je Lee pjevao na svom albumu „For Every Solution There’s A Problem“.
Niz odličnih izvedbi famoznih autora nastavio se i dalje. Uslijedile su „Phantasmagoria In Two“ Tima Buckleya i „Love Is a Battlefield“ Pat Benatar, da bi prvi dio Amandinog koncertnog učešća bio podvučen s Harveyevom „I Wish That I Were Stone“, jer nekako je naredna „A Suitcase In Berlin“ imala isuviše osobnih momenata da bi bila izvedena u duetu.
S ponovnim Acavedinim pojavljivanjem fokus obrada preselio se na španjolsko govorno područje (dakako, Mick je svoje dionice pjevao na engleskom), prvo s pjesmom „The Blue Unicorn“ kubanskog autora Silvia Rodrigueza, a potom s „Al alba“ španjolske svestrane umjetničke legende Luisa Eduarda Autea. Amanda u finalu službenog dijela još jednom odlazi s pozornice, a Harvey sat i deset minuta glavnog dijela zatvara triptihom „The Art Of Darkness“, „We Had An Island“ i s katarzičnom „Setting You Free“.
Jest da je publiku time simbolički „oslobodio svojih jada“, ali slobodni ljudi žele veselja i da dobri trenuci potraju. Tako je bilo i te divne večeri u kojoj iznad Pule nije bilo ni oblačka, što je bilo dodatno olakšanje za sve, obzirom da nam je „monsunska sezone“ ovog proljeća prilično potrajala i ugnjavila nas kišama.
Bis je započeo s Mano Negra obradom „Out Of Time Man“, koju je Harvey zabilježio i na svom albumu „Two Of Diamonds“, da bi večer bila zapečaćena s dva klasika Sergea Gainsbourga; „Prévert’s Song“ i „Bonnie and Clyde“, taman da Mick i Amanda „odjašu u legendu pulskih koncertnih večeri“ na krilima duetskih suradnji po kojima pamtimo neprikosnovenog Gainsbourga. U neku ruku i to je bio Harveyev odušak u vraćanju svojim glazbenim korijenima, a večer je završila u druženju, potpisivanju ploča, selfijima i opuštenim razgovorima sa svima koji su to htjeli i mimo svakog nekog eventualnog protokola. Taman da sve završi ugodnom dvojbom: jesu li ovo dvoje glazbenika na odmoru ili na turneji. Bit će da su famozno spojili i jedno i drugo. Tko kaže da glazbene zvijezde ne može bez agenata i menadžera?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
