Mick Harvey vs. Warren Ellis: glazba iz dokumentarnih filmova

Dva Bad Seeda, jedan bivši i jedan sadašnji, istovremeno su se oglasila albumima s glazbom iz dokumentarnih filmova. Koji je bolji?

Novi albumi Micka Harveyja i Warrena Ellisa

Mick Harvey, dugogodišnji suradnik Nicka Cavea, PJ Harvey, Rowlanda Howarda i drugih, a koji nas je lani krajem godine posjetio u Zagrebu u ta davna vremena što dugo ćemo ih pamtiti, kad su koncerti još bila redovna stvar u našim životima, oglasio se prošli tjedan novim izdanjem koje donosi glazbu snimljenu za dokumentarni film “Why Anzac with Sam Neill” objavljen prije pet godina, te četverodjelnu suitu “The Journey” snimljenu u potporu azilantima u Australiji, a izvorno objavljenu u digitalnom obliku na Bandcampu prošle godine.

Snimanje soundtracka nije novootkriven Harveyjev talent, dapače već je s Caveom i Blixom Bargeldom krajem osamdesetih i u devedesetima snimio glazbu za filmove Johna Hillcoata “Ghosts… of the Civil Dead” i “To Have And To Hold”, te “Australian Rules” Paula Goldmana 2003. godine. Dodamo li tome i glazbu koja je pratila Caveovu knjigu “And the Ass Saw the Angel” i ovo novo izdanje, može se reći da je Harvey snimio više soundtrackova nego albuma obrada Sergea Gainsbourga, što je samo po sebi prilično začuđujuće. No, ono što još više čudi jest to da Harvey nikad dosad nije skladao ljepšu i dirljiviju instrumentalnu glazbu od ove koju možemo čuti na novoj ploči “Waves of Anzac / The Journey”.

“Waves of Anzac” jest dakle glazba iz spomenutog dokumentarnog filma redatelja Kriva Stendersa koji prati povijest postrojbe iz naslova (ANZAC je skraćenica za Australian and New Zealand Army Corps, a riječ je o zajedničkim snagama Australije i Novog Zelanda okupljenim za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata). U filmu slavni glumac Sam Neil (“Jurrasic Park”, “Peaky Blinders”) razmatra svoju obiteljsku priču vezanu za služenje u vojsci i povijesne događaje, a Harvey priču prati žalobnim melodijama violina, viola i čela dočaravajući osjećaje gubitka koji se neraskidivo veže uz bilo koju priču o ratu ikad ispričanu.

Nije ovo Harveyjev prvi zalazak u navedeno područje povijesti, i njegov je aktualni studijski album “The Fall and Rise of Edgar Bourchier and the Horrors of War” (nastao u suradnji s Christopherom Richardom Barkerom) nadahnuće vukao iz Prvog svjetskog rata. Čak štoviše, moglo bi se ustvrditi da je riječ o temi bliskoj bivšim članovima trupe Nicka Cavea, budući da je i Blixa Bargeld s Einstürzende Neubauten također svoj zadnji album (dok za par dana ne iziđe novi) “Lament” posvetio sjećanju na taj oružani sukob.

Osim spomenuta dva filma, na albumu je zastupljena i glazba iz dvaju kratkih filmova “Iron Spyder” iz 2016.  (“The Build-Up”) i “The Last Time I Saw You” iz 2018. (“The Ladies Room”) a sam završetak ove ploče koja donosi ukupno 25 instrumentala sačuvan je za “The Journey”, glazbu napisanu u potporu azilantima, tj. kampanji #KidsOffNauru koja pruža potporu izbjegličkoj djeci na otoku Nauru. Od četiri kompozicije koje čine “The Journey” snimljen s The Letter String Quartet čiju polovicu čine Lizzy Welsh (violina) i Biddy Connor (viola) koje sviraju i na “Valovima Anzaca”, najviše se ističe posljednja, jedina na albumu koja sadrži vokalne dionice i to izvedbi ženskoga zbora čiji anđeoski glasovi šire poruku nade, vjere i zajedništva ljudskom rodu u mračnim satima koji se u posljednje vrijeme gomilaju.

Zanimljivo je da se, u isto vrijeme kad i Harvey, i jedan aktualni Bad Seed javio vlastitim soundtrackom za dokumentarni film. Riječ je o Warrenu Ellisu, violinistu i multi-instrumentalistu koji je nakon Harveyjeva odlaska iz Caveovog sastava u dobroj mjeri od njega preuzeo kreativne uzde benda. Nije ni čudo da glazba iz prošlogodišnjeg filma “This Train I Ride” tako ima mnogo toga zajedničkog s recentnim Caveovim izdanjima, s Ellisovim mračnim loopovima u prvom planu. Sigurno je i sam Cave ljubomoran što Warren nije sačuvao neke od boljih instrumentala poput “Because I Was A Girl” kao podlogu za neku njegovu buduću poeziju.

Kao ni Harveyju, ni Ellisu nije stran rad na filmskoj glazbi. Kao i Harvey, i Ellis je neke od svojih najljepših soundtrackova napisao u suradnji s Caveom (za vesterne “The Proposition” i “The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford”, naprimjer), ali se znao, kao i Harvey, i sam upustiti u slične zadatke (“Mustang”, “Bad Girl”, “Gauguin”). No, za razliku od Harveyjeve nove ploče, “This Train I Ride”, iako zvuči izrazito primamljivo s taglineom koji tvrdi da je riječ o glazbi uglavnom skladanoj i snimljenoj u vlakovima, ipak ni s najboljom voljom ne možemo uvrstiti u sam vrh njegova opusa.

Najveći problem Ellisovog soundtracka leži u zvučnim zapisima iz samoga filma Arna Bitschyja, odnosno monolozima njegovih protagonistica koje žive neobičnim životnim stilom skačući poput skitnica s početka prošlog stoljeća na teretne vlakove koji ih voze duž zemlje. Naime, iako navedeni zapisi otkrivaju mnogo o filmu onima koji ga nisu gledali i na taj način mogu i zainteresirati slušatelja da pogleda i djelo za koje je nastala glazba koju slušaju, ti monolozi djeluju disruptivno na atmosferu koju glazba želi postići i zapravo škode samom albumu. Ne treba ni posebno spominjati da na ponovljeno slušanje postaju zamorni i čine se posebno lošom odlukom u odnosu na Ellisovu glazbu.

Iako je Ellis slavu stekao u instrumentalnom sastavu Dirty Three poznatom po elegičnim baladama s njegovom violinom u prvome planu, “This Train I Ride” je nastao uglavnom na pedalama, looperima i efektima iz Warrenovog standardnog instrumentarija. Može reći da ga je Harvey pobijedio njegovim bivšim oružjem, žalobnim gudačkim instrumentalima koji stvaraju ugodnu glazbenu zavjesu, ali znaju i zacijepati srce.

Ocjene:
Mick Harvey “Waves of Anzac / The Journey”: 8/10 (Mute, 2020.)
Warren Ellis “This Train I Ride”: 6/10 (INVADA Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X