Dream Theater dolaze u Arenu Zagren 29. listopada ove godine u svojoj zlatnoj postavi. James LaBrie, John Myung, John Petrucci, Mike Portnoy i Jordan Rudess su po prvi put zajedno na turneji nakon 14 godina nakon povratka bubnjara Mike Portnoya s kojim se otvorila prilika za razgovor u trenutku dok bend priprema u studiju svoj novi album.
Kako je ponovno biti dio grupe Dream Theater?
Mike Portnoy: Osjećaj je kao da sam se vratio kući. Kao da se porodica opet okupila. Ne možemo biti više uzbuđeni. Trenutno smo u studiju i snimamo novi album i vibracija i energija su ekstremno pozitivne.
Kako je sve počelo, što je bila početna točka, tko je koga nazvao?
Mike Portnoy: Mislim da je to lagano evoluiralo kroz godine. Moj odnos s dečkima iz benda postajao je sve prisniji, prvo na privatnom i ljudskom odnosu, a potom i na profesionalnom nivou i to tijekom pandemije Covida. Gotovo da mogu reći da je najbolja stvar koja se desila tijekom Covida reunion Dream Theatera. Razlog je što Dream Theater nije mogao ići na turneju, kao što ni ja nisam mogao ići na turneju. Bili smo prisiljeni biti zatvoreni u kućama i onda je počelo s tim da me John Petrucci zvao da mu gostujem na solo albumu, a onda je to vodilo do trećeg albuma Liquid Tension Experimenta zajedno s Jordanom Rudessom, tako da nas se trojica iz Dream Theatera opet našlo u istom bendu. Nastavilo se s time što sam s Johnom Preuccijem potom krenuo i na turneju i opet smo zajedno bili u tour busu kao nekad. Povrh svega, išle su i naše supruge, dakle prava porodična atmosfera i John i ja smo opet zaključili koliko je naš odnos poseban i prisan i koliko je jaka kemija između nas dvojice. Mi smo radili glazbu zajedno još kao tinejdžeri. Naše obitelji su zajedno stasale i od toga se ne može pobjeći. Jednostavno smo shvati da je pravi trenutak da opet krenemo zajedno. Sat otkucava i tko zna koliko je uopće vremena pred nama, jer realno svi u bendu starimo, neki su u svojim pedesetima, neki u šezdesetima i jednostavno je bilo: „Sad ili nikad“. To je bio taj trenutak koji je sa sobom nosio odluku.
Gotovo da mogu reći da je najbolja stvar koja se desila tijekom Covida reunion Dream Theatera.
Da, bend slavi svoj 40. rođendan i to povlači i ono pitanje: „Što bi rekli nekome nakon snimanja prvog albuma“ da će Dream Theater trajati toliko dugo?
Mike Portnoy: To je uistinu nevjerojatno. Mislim da je najvažnija odlika Dream Theatera otpornost na vrijeme. I mi smo nekako u tom testiranju otpornosti na vrijeme već od samog početka karijere. Naime, mi smo tu situaciju imali već nakon što smo snimili prvi album „When Dream and Day Unite“, jer je drugi album „Images And Words“ došao tri godine kasnije, što je općenito gledano dug period između prvog i drugog albuma. Sjećam se da je to za nas tada bio veliki test. Veliki test za grupu je bio i taj da nastavi nakon mog odlaska 2010. godine. Mislim, da kad položiš sve se silne testove kroz život, onda jednostavno pokažeš svoje prave boje, svoj pravi karakter. Mi smo doslovce prošli kroz sve i zato mislim da je naša održivost naša najveća vrlina, jer, evo, tu smo i četrdeset godina kasnije.
Svirali ste u jedanaest bendova tijekom trinaest godina izbivanja iz Dream Theatera. Kako bi opisali to „putovanje“?
Mike Portnoy: Ne mogu biti zadovoljniji mojim post Dream Theater iskustvom. Ne znam, snimo sam tijekom tih godina valjda 40-50 albuma s različitim bendovima. Svaki od njih mi je poseban na neki način. Radio sam s mnoštvom izvrsnih glazbenika. Ne bih mogao napisati bolji scenarij od onoga što mi se događalo između 2010. i 2023. godine. To su neki od najponosnijih trenutaka moje karijere. Uistinu ne žalim za ničim.
Grupa je s bubnjarem Mikeom Manginijem snimila pet albuma u vašem odsustvu. Kakav je vaš osjećaj bio i kakav je sad prema tim albumima i naravno namjerate li svirati pjesme s njih na predstojećoj slavljeničkoj turneji?
Mike Portnoy: Apsolutno ćemo ih svirati. Bilo bi ludo očekivati da ostali dečki iz benda jednostavno prekriže svojih zadnjih trinaest godina profesionalnog rada. To je i dalje bitan dio povijesti Dream Theatera i da bit će pokriven svaki period rada na nadolazećoj turneji koja slavi jubilej četrdeset godina postojanja benda. Što se tiče toga kako sam se osjećao… Iskreno, kroz sve te godine i albume koje su snimili za mene je to bilo malo emotivno preteško za slušanje tada. Kad bi objavili album obično bih poslušao jednom-dvaput, informacije radi, ali uistinu mi je bilo teško pri srcu poslušati „svoju bebu“ s različitim bubnjarem. Trudio sam se držati distancu od tog materijala, iskreno govoreći. No sada je situacija potpuno drugačija i moram te albume slušati s više otvorenim umom i emocijama. S time i više cijenim ono što je odsvirano na njima. Uz sve, dečki iz benda su mi dali odriješene ruke da osobno izaberem što ću svirati iz te ere, jer i oni žele da se ja osjećam dobro u tome. Mogu reći, da sad po prvi put uživam u slušanju tih albuma.
Koji period ili koje albume Dream Theatera smatrate bitnima iz nekog vama osobnog razloga?
Mike Portnoy: Hm, ako se baš moram odlučiti, bili bi to raniji albumi. „When Dream And Day Unite“, „Images And Words“, „Awake“ i „Falling Into Infinity“, ta prva četiri albuma su nas naučila sve što trebamo znati, posebno o glazbenoj industriji. Ti albumi su nastali u teška vremena u koja se trebalo znati uklopiti. Bilo je to potpuno drugačije vrijeme od današnjeg. Tako da su ta četiri albuma donijela puno frustracije sa sobom, ali i još više zadovoljstva po pitanju same glazbe. Tada je ustanovljena i postava benda koju ja zovem „zlatna postava“, a to je upravo i ova koja djeluje sada.
U mladosti ste imali situaciju da odrastate uz oca koji je bio rock DJ, što je svakako bilo neobično djetinjstvo.
Mike Portnoy: U kinima je igrao film s Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi na početku sedamdesetih i koji se zvao „Play Misty For Me“. U tom filmu Eastwood glumi DJ-a na KRML radijskoj postaji u Carmelu u Kaliforniji. Kad ga je moj otac pogledao, rekao je: „To želim raditi“. Potom se odselio iz New Yorka u Carmel i zaposlio se kao DJ na radiju, potpuno isto kao Clint Eastwood u filmu. Jednostavno je sproveo u realnost ono što je zaželio. Ja sam u sedamdesetima odrastao uz njega koji je bio rock and roll DJ i tu se razvila i moja ljubav prema glazbi.
A tko je na vas izvršio najveći utjecaj da postanete bubnjar?
Mike Portnoy: To je vrlo lako pitanje. Bili su to The Beatles od prvog dana. Ringo Starr je bio moj prvi bubnjarski heroj. I doslovce od kada sam rođen slušam ploče Beatlesa. Kao klinac sam bio na 11 koncerata George Harrisona, prvi put 1974. kad sam imao svega sedam godina. Gledao sam Paula McCartneya i Wings 1976. kad sam imao devet godina, tako da ne postoji bend koji je na mene izvršio veći utjecaj od Beatlesa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
