Mike Watt, nekadašnji basist velikih The Minutemen, fIREHOSE i nasljednik nesretnog Davea Alexandera u Iggyjevim Stoogesima, u srijedu je u polupraznoj Močvari još jednom dokazao da je vjerojatno najpristupačniji i najsimpatičniji strani glazbenik kojeg smo imali prilike gledati u našim krajevima.
Večer je otvorio ugodni razgovor s okupljenima koji je moderirao Sale Dragaš i iz Watta izvukao niz pomaknutih i nerijetko urnebesnih pogleda na glazbu nekad i sad, internet i izvođače u rasponu od Black Sabbatha do Boba Dylana. Takva atmosfera nastavila se do samog kraja i kulminirala Mikeovim potpisivanjem albuma i davanjem autograma tijekom kojeg je popričao s doslovno svakim tko mu je prišao pa se neupućenima stvarno moglo učiniti da prisustvuje nastupu nekog domaćeg sastava kojem su na svirku došli isključivo frendovi i rodbina.
Po završetku „ćakule“, na pozornicu se popela mlada njujorška četvorka Savak čiji je nastup bio i jedino što je u srijedu u klubu kraj Save vrijedilo preskočiti. Vizualno, riječ je o četvorici „geekova“ koje biste mirne duše mogli zamijeniti za neke odbjegle članove ekipe iz „Big Bang Theoryja“, dok u glazbenom smislu nisu pružili puno više od korektnog, no prilično neoriginalnog i instant zaboravljivog križanja post-punka u tradiciji revivalista tipa Interpol s college-rock i indie šablonama.
Watt i njegovi novi „fratelliji“ Stefano Pilia i Andrea Balfi zato su nam, bez ikakvog pretjerivanja, priredili koncert za pamćenje. U šezdesetak minuta svirke Il Sogno del Marinaio (u prijevodu mornarski san) su rušili ograde i gradili mostove između garažne sirovosti i prog rock virtuoznosti, naizmjenično nas podsjećali na Black Flag, King Crimson, Wire, Slint, Tortoise pa čak i eksperimentalnije predstavnike CBGB scene (Voidoids, Television, The Feelies). Repertoar se, kako je i najavljeno, bazirao na drugom, još uvijek aktualnom albumu „Canto Secondo“ čije su telepatske međuigre i potpuno slobodne improvizacije glazbenika na stageu otišle korak dalje te popravile čak i manje kvalitetne skladbe („Nanos’ Waltz“, „Zoom“ s debija „La Busta Gialla“).
Neprestane promjene tempa, kreni-stani dinamika i stalni prelasci iz hipnotičkih gitarskih solaža u ludilo free-jazza i natrag, uz neizbježna skretanja na teritorij post i math-rocka, doveli su do toga da je postalo teško, gotovo nemoguće predvidjeti što nas sve očekuje tijekom trajanja jedne jedine pjesme. Vokal u čitavoj priči predstavlja tek povremenu dekoraciju, iako u „Animal Farm Tango“ i „Mountain Top“ u sjećanje doziva i neobitničke poeme kakvima nas je nekoć davno znao oduševljavati neprežaljeni Mark Sandman iz Morphinea.
Sve u svemu, Watt je u ovom talijanskom tandemu konačno pronašao punopravne nasljednike pokojnog D. Boona, Georgea Hurleyja i Eda Crawforda, glazbenika s kojima je ispisao najvažnija poglavlja svoje karijere i uz čiju pomoć bi ih u budućnosti mogao čak i nadmašiti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
