Ovoga tjedna Zagreb će ponovno posjetiti Mike Watt, čovjek kojeg bez pretjerivanja možemo nazvati hodajućom alter-rock institucijom.
Povod je koncert koji će s bendom Il Sogno del Marinaio u četvrtak, 23. svibnja održati u Vintage Industrial Baru i promovirati treći studijski album „Terzo“. Osim o novom materijalu i suradnji s dvojicom talijanskih glazbenika, dotaknuli smo se i Mikeove slavne prošlosti, počevši od Minutemena i fIREHOSE preko samostalne karijere i nebrojenih suradnji pa sve do ispunjenja mladenačkog sna kada je postao članom The Stoogesa.
S Il Sogno del Marinaio objavili ste treći studijski album „Terzo“. Što biste istaknuli kao najveće razlike između njega i prethodne dvije ploče?
Mike Watt: Svaka ti čast što pratiš Il Sogno del Marinaio, hvala. Najveća razlika između ova dva albuma po meni su različiti bubnjari – za “Terzo” imamo Paola Mongardija, a prije toga je s nama svirao originalni član Andrea Belfi. Također, sve osnovne trake snimljene su u studiju Casa Hanzo u našem gradu San Pedru uz pomoć mog “sidemana” Peetza. I Stefano Pilia i Paolo došli su tamo snimati album, što je bilo stvarno posebno iskustvo. Miksao ga je Tim (Timothy Lewis aka thighpaulsandra, op.a.) u Walesu, što je bila Stefanova ideja i mislim da je napravio odličan posao.
Iggy Pop me je tjerao da snimam bez košulje i rekao mi da uvijek stojim uspravno. Nisam imao problem s tim, ali mislim da je Steve Albini to smatrao malo čudnim.
Kakvu setlistu nam pripremate, planirate li možda svirati i nešto od vaših starih bendova, prvenstveno Minutemen i fIREHOSE?
Mike Watt: Odsvirat ćemo vam sedam od osam pjesama s “Terza”, kao i sve tri pjesme s EP-ja koji smo snimili godinu dana nakon “Terza” u potpunosti “na daljinu”, razmjenjujući datoteke putem interneta. Nećemo izvoditi niti jednu pjesmu ni od fIREHOSE ni od Minutemena, ali možda ćemo odsvirati jednu od naših verzija nekih stvari Stoogesa koje sam pokazao bendu. Stvarno mislim da bi fokus trebao biti na Il Sogno del Marinaio jer nisam imao nastupe s njima sedam godina! Zaista smatram da ovaj bend ima vlastiti glas i želim ga približiti posjetiteljima. Ovo NIJE sentimentalna šetnja stazom sjećanja za Mikea Watta, to je trio s Mikeom Wattom na basu koji je skladao otprilike trećinu materijala izričito za ova dva tipa iz Italije. Nadam se da je to jasno jer je vrlo važno objasniti ljudima kako ne bi dobili pogrešnu ideju o ovom bendu. Ja sam član, a ne vođa… Na ideju o pokretanju benda zapravo je došao gitarist Stefano.
Kako je uopće došlo do vaše suradnje sa Stefanom i Andreom, tko je inicirao okupljanje?
Mike Watt: Izvorno smo se okupili samo za jednu svirku iz koje je ubrzo nastao i naš prvi album. Stefano je to predložio, a ja sam se odmah složio. I dalje nas, međutim, ljudi doživljavaju kao bend Mikea Watta, zbog čega i pokušavam raščistiti tu zabludu.
Ove godine obilježava se i 40 godina jedne od najpoznatijih ploča vaše karijere, „Double Nickels on the Dime“ Minutemena. Kako vam s vremenskim odmakom zvuči taj album?
Mike Watt: Danas mislim da je “Double Nickels on the Dime” stvarno najbolji album na kojem sam svirao, no u to vrijeme smo stalno snimali ploče. Izdavali smo ih svakih osam mjeseci i one su nam gotovo služile kao flyeri za koncerte. Bio je dvostruki jer su naši prijatelji Husker Du također snimili dvostruki album pa su nas inspirirali da i mi to učinimo! Smatram da je to bio kreativni vrhunac našeg postojanja, ali mi ga je teško slušati jer mi D. Boon i dalje strašno nedostaje. On je razlog zašto se bavim glazbom i bilo je jako teško izgubiti ga. Još uvijek je teško, bio je sjajan tip.
Tekstovi na njemu inspirirani su „Uliksom“ Jamesa Joycea. Što ste u tom romanu našli toliko inspirativnim?
Mike Watt: Nisu svi, ali dobar dio tekstova bili su inspirirani tom knjigom koju sam tada upravo pročitao. Imao sam 25 godina i “Uliks” je imao veliki utjecaj na mene, stvarno me potaknuo na razmišljanje. Isto mi se dogodilo kada sam u tinejdžerskim godinama čitao Danteovu “Božanstvenu komediju” – samo sam o tome mogao razmišljati. Takav dojam na mene su ostavili i neki albumi, prvijenac Richarda Hella & Voidoidsa ili “Ascension” Johna Coltranea.
Pročitao sam negdje da ste nakon pogibije D. Boona i raspada Minutemena planirali prestati baviti se muzikom. Što vas je nagnalo da promijenite mišljenje?
Mike Watt: Thurston Moore me zamolio da odsviram bas na nekoliko stvari na njihovom albumu “EVOL”, nakon čega smo snimili i singl kao Ciccone Youth. Thurston mi je prvi pomogao, a onda je i Edward Crawford došao iz Ohija kako bi sa mnom i Georgiejem (Hurley, op.a.) napravio fIREHOSE. Bilo je to vrlo teško razdoblje u mom životu i ti ljudi su mi jebeno puno pomogli.
Uskoro se bliži još jedna važna obljetnica, 30 godina od vašeg debitantskog solo albuma „Ball-Hog or Tugboat?“. Na njemu je gostovala „all-star“ ekipa glazbenika, a neki od njih, poput Eddieja Veddera, Dave Grohla i Pata Smeara svirali su i u vašem pratećem bendu. Kako su izgledali ti koncerti?
Mike Watt: Šteta što nisi spomenuo Spota, Petru Haden, Nelsa Clinea, Carlu Bozulich i toliko drugih. Da, to je “solo album” sa 48 ljudi koji su svirali na njemu. Zapravo se radilo o sedamnaest različitih bendova, po jedan za svaku pjesmu. Uslijedila je kratka turneja na kojoj su Eddie Vedder i Dave Grohl svirali sa mnom, ali i Pat Smear u koga sam se ugledao dok je bio u Germsima. Svirali smo jako dobro iako smo imali samo nekoliko dana za vježbanje. Turneja je bila ideja Davea Grohla, no nastupi su bili previše razvikani pa me dosta toga smetalo. Osjećao sam da je to nije ono što smo pokušavali i željeli učiniti.
Lista bendova s kojima ste surađivali i izdavali ploče stvarno je duga. Kada bih vas tražio da od svega toga izdvojite tri albuma koji vam najviše znače ili na koje ste najponosniji, što biste izabrali?
Mike Watt: Svaki put kad dobijem priliku svirati s nekim smatram to prilikom da naučim nešto novo pa u to ubacujem cijeloga sebe. Teško mogu “izdvojiti” ovo što me tražiš, osjećam da bi to na neki način bilo nepravedno. Molim te shvati da to nije nikakvo nepoštovanje prema tebi, ali je vrlo čudna stvar za razmatranje. Stvarno sam zahvalan za sva ta iskustva i prilike i želim ih u svojoj glavi bez ikakve hijerarhijske “prtljage”.
Imate i svoj podcast „The Watt from Pedro Show“. Recite mi nešto više o tome, kakve izvođače predstavljate u svom podcastu?
Mike Watt: U dvadeset četiri godine koliko radim svoju emisiju (https://www.twfps.com/), nikada nisam upotrijebio riječ podcast da bih je opisao. Osnovna ideja je vratiti dugove punk pokretu jer mi je dao priliku da se izrazim, pa želim učiniti isto i za druge. Ima puno tipova koji se glazbeno izražavaju na poseban i jako zanimljiv način.
Nedavno ste svirali i na oproštajnoj turneji grupe Porno for Pyros. Kako je došlo do toga da zamijenite originalnog basista Martyna LeNoblea i kako je bilo svirati s njima?
Mike Watt: Pomogao sam Porno For Pyros prije 28 godina i naučio Martynove dionice. Perry, Peter i Perk također mi dopuštaju da puno toga interpretiram na svoj način. Dozvolili su mi tada da za neke pjesme poput “Good God’s/Urge” skladam svoje dionice – zaista “mindblowing” iskustvo jer sam to morao napraviti u trenutku kad smo je snimali! Ponovno sam zauzeo Martynovo mjesto, što mi nije bilo lako jer je sjajan basist, svaka mu čast.
Kao veliki fan moram vam postaviti i pitanje o The Stooges. Kao nekome tko je bio ispiriran punkom, što vam je značilo biti članom jednog od prvih i najboljih punk bendova?
Mike Watt: Pomagao sam Stoogesima 126 mjeseci i bilo je to potpuno nevjerojatno za mene, o moj Bože. Nikada ne bih pomislio da se takvo što uopće može dogoditi. Da, u pravu si – mislim da nismo mogli imati punk pokret bez njih… I onda dobijem šansu pomoći im na basu! Doista sam vjerovao da zaslužuju najbolje note koje im mogu donijeti. Volim njihovu glazbu, jako je volim.
Glazbeni svijet nedavno je potresla vijest o smrti Stevea Albinija koji je producirao i „The Weirdness“ Stoogesa. Možete li se za kraj ovog razgovora ukratko prisjetiti kako je bilo raditi sa Steveom Albinijem?
Mike Watt: Tijekom snimanja te ploče sam i stanovao u njegovom Electric Audio studiju u Chicagu i Steveova mačka mi je pravila društvo. Posudio mi je i svoj bicikl pa sam pedalirao više od 300 kilometara do grada Peoria kako bih našao adresu koju mi je dala mama. Kada sam došao tamo sam je nazvao i tada mi je po prvi puta priznala da sam u toj zgradi začet. Moj otac je bio u marinačkom kampu za obuku na Velikim jezerima (imao je osamnaest godina) i upoznao moju mamu na plesu organiziranom za pomoć mađarskim izbjeglicama poslije Varšavskog pakta (bilo je to 1956.). Iggy me je tjerao da snimam bez košulje i rekao mi da uvijek stojim uspravno. Nisam imao problem s tim, ali mislim da je Steve Albini to smatrao malo čudnim. Ali ipak je prvenstveno bio ljubazan prema meni, kao i Stoogesi. Stvarno sam imao sreće raditi s takvim ljudima, a imam je i dalje jer neprestano upoznajem sjajne muzičare. Zbog toga sam zaista zahvalan i želim još više i žešće raditi na svom glazbenom putovanju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
