Miki Solus – Kad Miki kaže da se boji (muzičkih kritičara), ne misli ozbiljno

U impozantnom moru izvođača tzv. nove domaće nezavisne kantautorske scene ponajviše pažnje poklanja se djevojkama s (akustičnim) gitarama – Nini Romić, Ireni Žilić, Lovely Quinces, Sari Renar, Zvonki Obajdin, Ivani Picek… – no nije li jedan od njenih najiskričavijih i najpotentnijih autora mladić scenskog imena Miki Solus?

Miki Solus (Foto: Petra Picek)

Vrijeme krčkanja spomenute scene što već pokoju godinicu privlači umjerenu pažnju glazboljubaca željnih novosti i kvalitete u vlastitom okružju, s posve se neizvjesnim rezultatima približava vremenu cjelokupnog trajanja – začetaka, buktanja i gašenja – jugoslavenskog novog vala koji je u tom kratkom, ali silovitom naletu za sobom ostavio rukovet najboljih albuma u pedesetak i kusur godina rocka na našem tlu. U današnjici obilježenoj raspršenošću medijskih repera, formatiranim glazbenim emisijama čije sterilne profile bešćutno diktiraju korporacijski interesi, a (riječima Pere Lovšina) „uređuju“ ih „urednici“ koji ne vole glazbu, zahvaljujući manje kakvoj-takvoj zainteresiranosti diskografa i medija, a više međusobnoj potpori i solidarnosti, rečena scena tavori korak iznad beznačajnosti, a njeni akteri u limbu između poznatosti i anonimnosti, priznanja i neprimijećenosti, afirmacije i neafirmacije, profesionalizma i amaterizma.

Između diskografije i nediskografije, jer iako poneko od njih iza sebe ima „pravi“ CD, većina ih je svoj rad zabilježila na internetskim samizdatskim pjesmama i albumima koje zainteresirani mogu čuti i pretočiti u svoje računalo, ali ih de facto „nemaju za stvarno“. Kao ni glazbenici. Nego tako, virtualno, imaju i nemaju. Ne dogodi li se uskoro kakav preokret, priča o nezavisnoj hrvatskoj kantautorskoj sceni s početka drugog desetljeća 21. st. ostat će tek nevažna fusnota pustih želja šačice ljubitelja glazbe i samih protagonista.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=OaVRkUHs86U[/youtube]

Dok se većinu pripadnika spomenute neformalne scene lako može smjestiti u neku vrlo prepoznatljvu i dobro utabanu stilsku struju, odnosno prispodobiti ih se jednom ili više afirmiranih izvođača iz pop-rock (blues, šansonske…) povijesti na čije su se modele izražavanja uvrgli, Miki Solus doima se momkom na svoju ruku koji je otprve shvatio – i u djelo proveo – da je repliciranje utvrđenih modela donekle jalova i nezadovoljavajuća rabota. Bilo bi pretjerano reći da je Solus izmislio nešto novo ili nečuveno, jer svi elementi njegovih skladbi stižu iz nekog više ili manje poznatog područja – u nekoliko pjesama, primjerice, provlači rif iz „Seven Nation Army“ White Stripesa, a u jednoj se upečatljivo služi dijelovima „Oops!… I Did It Again“ i „Hit Me Baby One More Time“ Britney Spears, da spomenemo najočitije – no jednako je tako nemoguće reći da Solusovo djelo podsjeća na ovoga ili onoga ili da pripada nekom određenom stilu.

Miki Solus u Rockmarku 10. prosinca 2013. (Foto: Neven Zulijan)

Možda zbog frizure, u pokušaju da ipak pronađemo nekoga s kime bismo ga mogli usporediti, na pamet padaju dvojica doajena pomaknutog pjesnikovanja uz gitaru. Jonathan Richman i Marko Brecelj. Poput potonjeg, neprilično zanemarenog, na svoj način i samoizoliranog gorostasa ovdašnjeg („regionalnog“) kantautorstva, Solus je ignorirao ustaljene kalupe i pronašao osebujan vlastiti izraz. Taj put autorske autonomije Brecelj nije napustio do danas, no njegova je ironična lucidnost (bila) (pre)obilno natopljena gorčinom i nepopustljivim odbijanjem prilagođavanja sredini dok se, također nemalo ironičan, Solus čini bitno tolerantnijim i srdačnijim pjesmotvorcem svog vremena. Utoliko, pak, podsjeća na Richmana, izvana raspoloženog, simpatičnog, pristupačnog svatkovića, no čiji tekstovi umotani u lake, lepršave melodije i u dječju jednostavnost izraza, nerijetko bockaju po osjenčanim aspektima zbilje. Ili se, s druge strane, odaju zaigranom ludizmu, čemu je Solus također naročito sklon.Poput Richmana, Solus ostavlja impresiju otvorenog i nepretencioznog zabavljača nezakukuljenog u kučine umjetničke samovažnosti, koji u sebi nastoji održati plam dječje vedrine i nesputanosti, onaj što se u većine odraslih gasi zajedno sa svršetkom djetinjstva. Nije da Solusova glazba ima neku čvršću formalnu sličnost s Breceljevom ili s Richmanovom, ali se na rad te dvojice nadostavlja duhom, slobodom invencije i igre. (Mada, recimo, Solusovu „Smrt je romantična“ nije teško zamisliti u Richmanovu opusu.) Dječji crtež sigurnom rukom. „Pun mi je kufer, hoću natrag u vrtić,“ zaključuje, nakon što je u pjesmi „Pun mi je kufer“ izredao sve i sva čega mu je navrh glave. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X