Miki Solus – Kad Miki kaže da se boji (muzičkih kritičara), ne misli ozbiljno

U impozantnom moru izvođača tzv. nove domaće nezavisne kantautorske scene ponajviše pažnje poklanja se djevojkama s (akustičnim) gitarama – Nini Romić, Ireni Žilić, Lovely Quinces, Sari Renar, Zvonki Obajdin, Ivani Picek… – no nije li jedan od njenih najiskričavijih i najpotentnijih autora mladić scenskog imena Miki Solus?

Miki Solus (Foto: Petra Picek)

Vrijeme krčkanja spomenute scene što već pokoju godinicu privlači umjerenu pažnju glazboljubaca željnih novosti i kvalitete u vlastitom okružju, s posve se neizvjesnim rezultatima približava vremenu cjelokupnog trajanja – začetaka, buktanja i gašenja – jugoslavenskog novog vala koji je u tom kratkom, ali silovitom naletu za sobom ostavio rukovet najboljih albuma u pedesetak i kusur godina rocka na našem tlu. U današnjici obilježenoj raspršenošću medijskih repera, formatiranim glazbenim emisijama čije sterilne profile bešćutno diktiraju korporacijski interesi, a (riječima Pere Lovšina) „uređuju“ ih „urednici“ koji ne vole glazbu, zahvaljujući manje kakvoj-takvoj zainteresiranosti diskografa i medija, a više međusobnoj potpori i solidarnosti, rečena scena tavori korak iznad beznačajnosti, a njeni akteri u limbu između poznatosti i anonimnosti, priznanja i neprimijećenosti, afirmacije i neafirmacije, profesionalizma i amaterizma.

Između diskografije i nediskografije, jer iako poneko od njih iza sebe ima „pravi“ CD, većina ih je svoj rad zabilježila na internetskim samizdatskim pjesmama i albumima koje zainteresirani mogu čuti i pretočiti u svoje računalo, ali ih de facto „nemaju za stvarno“. Kao ni glazbenici. Nego tako, virtualno, imaju i nemaju. Ne dogodi li se uskoro kakav preokret, priča o nezavisnoj hrvatskoj kantautorskoj sceni s početka drugog desetljeća 21. st. ostat će tek nevažna fusnota pustih želja šačice ljubitelja glazbe i samih protagonista.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=OaVRkUHs86U[/youtube]

Dok se većinu pripadnika spomenute neformalne scene lako može smjestiti u neku vrlo prepoznatljvu i dobro utabanu stilsku struju, odnosno prispodobiti ih se jednom ili više afirmiranih izvođača iz pop-rock (blues, šansonske…) povijesti na čije su se modele izražavanja uvrgli, Miki Solus doima se momkom na svoju ruku koji je otprve shvatio – i u djelo proveo – da je repliciranje utvrđenih modela donekle jalova i nezadovoljavajuća rabota. Bilo bi pretjerano reći da je Solus izmislio nešto novo ili nečuveno, jer svi elementi njegovih skladbi stižu iz nekog više ili manje poznatog područja – u nekoliko pjesama, primjerice, provlači rif iz „Seven Nation Army“ White Stripesa, a u jednoj se upečatljivo služi dijelovima „Oops!… I Did It Again“ i „Hit Me Baby One More Time“ Britney Spears, da spomenemo najočitije – no jednako je tako nemoguće reći da Solusovo djelo podsjeća na ovoga ili onoga ili da pripada nekom određenom stilu.

Miki Solus u Rockmarku 10. prosinca 2013. (Foto: Neven Zulijan)

Možda zbog frizure, u pokušaju da ipak pronađemo nekoga s kime bismo ga mogli usporediti, na pamet padaju dvojica doajena pomaknutog pjesnikovanja uz gitaru. Jonathan Richman i Marko Brecelj. Poput potonjeg, neprilično zanemarenog, na svoj način i samoizoliranog gorostasa ovdašnjeg („regionalnog“) kantautorstva, Solus je ignorirao ustaljene kalupe i pronašao osebujan vlastiti izraz. Taj put autorske autonomije Brecelj nije napustio do danas, no njegova je ironična lucidnost (bila) (pre)obilno natopljena gorčinom i nepopustljivim odbijanjem prilagođavanja sredini dok se, također nemalo ironičan, Solus čini bitno tolerantnijim i srdačnijim pjesmotvorcem svog vremena. Utoliko, pak, podsjeća na Richmana, izvana raspoloženog, simpatičnog, pristupačnog svatkovića, no čiji tekstovi umotani u lake, lepršave melodije i u dječju jednostavnost izraza, nerijetko bockaju po osjenčanim aspektima zbilje. Ili se, s druge strane, odaju zaigranom ludizmu, čemu je Solus također naročito sklon.Poput Richmana, Solus ostavlja impresiju otvorenog i nepretencioznog zabavljača nezakukuljenog u kučine umjetničke samovažnosti, koji u sebi nastoji održati plam dječje vedrine i nesputanosti, onaj što se u većine odraslih gasi zajedno sa svršetkom djetinjstva. Nije da Solusova glazba ima neku čvršću formalnu sličnost s Breceljevom ili s Richmanovom, ali se na rad te dvojice nadostavlja duhom, slobodom invencije i igre. (Mada, recimo, Solusovu „Smrt je romantična“ nije teško zamisliti u Richmanovu opusu.) Dječji crtež sigurnom rukom. „Pun mi je kufer, hoću natrag u vrtić,“ zaključuje, nakon što je u pjesmi „Pun mi je kufer“ izredao sve i sva čega mu je navrh glave. Dalje>>

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X