Miki Solus – Kad Miki kaže da se boji (muzičkih kritičara), ne misli ozbiljno

U impozantnom moru izvođača tzv. nove domaće nezavisne kantautorske scene ponajviše pažnje poklanja se djevojkama s (akustičnim) gitarama – Nini Romić, Ireni Žilić, Lovely Quinces, Sari Renar, Zvonki Obajdin, Ivani Picek… – no nije li jedan od njenih najiskričavijih i najpotentnijih autora mladić scenskog imena Miki Solus?

Miki Solus u Sheridans Pubu 14. prosinca 2013.

Bit će da nije slučajno ni da su upravo takve, „dječje“, i ilustracije „naslovnica“ njegovih internetskih audio izdanja, tzv. LP-ja „Muzika sumnjive kvalitete“ (2011.), tzv. EP-ja „Bojim se muzičkih kritičara“ (2012.) te tzv. singlova „Mrtav je Johnny“ (2013., pjesme uključene i na kompilaciju „koja pokriva novu scenu u regiji“ „Bistro na rubu šume“) i „Smrt je romantična“ (2013.). Premda se na duljim izdanjima nalazi ponešto kućnih demo-prčkarija koje najvjerojatnije nisu zavrijedile izlazak u javnost, Solus je izbacio nekoliko itekako zanimljivih pjesama („Bus iz pakla“, „Žuti vlakovi u Kini“, „Mrtva krava“, „Klošari“, „Nešto gadno se sprema“, „Osam“), ali je tim prvim „albumskim“ mačićima ponajprije predstavio autorsko-izvođački pristup momka koji strasno drnda po gitari i još strasnije, a opet sa zdravom dozom autoironije, izvikuje reperski dugačke tekstove što se počesto doimaju zafrkantski rimovanim tijekom misli. Predstavio se kao izvođač s profiliranim stavom koji neumilnim sviranjem, neumilnim melodijama, neumilnim glasom i naglašeno urgentnim tonom, pjevanjem koje odaje da je pjevaču žarko stalo da nam kaže to što ima – sve suprotno od mahom eterično-nježnih i glasovno zvonkih spomenutih kolegica – itekako privlači i okupira pozornost. Svojevrstan minimalistički, lo-fi punk-rock na akustičnoj gitari.

Ovogodišnji „singlovi“ „Mrtav je Johnny“ i „Smrt je romantična“ zadržavaju isti pjesmotvorački i izvođački pristup sipanja bujice riječi rahlo povezanih temom, a čvršće općim konceptom, duhovitošću i rimom, no aranžmanski predstavljaju bitan korak naprijed u domišljatom i funkcionalnom stvaranju i bojenju atmosfere još uvijek minimalističkim alatima i instrumentarijem.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=MzobPgQ0jgw[/youtube]

No Mikija Solusa valja doživjeti uživo. Sa svojim aktualnim malim bendom pretežno akustičnog zvuka, u kojem uz njega sviraju „dva njegova najzgodnija frenda“ – Frane Visković akustičnu bas gitaru i Andrej Tačigin Tačko cajon – marljivo nastupa gdje god može pa je tako protekloga tjedna u Zagrebu održao barem tri koncerta (Rockmarku, 10. prosinca; Klub., 11. prosinca; Sheridan’s Pub 14. prosinca) na kojima je pretezao repertoar novijih, generalno razrađenijih, zaokruženijih i usmjerenjih pjesama koje Solus, čini se, sipa kao iz rukava. U prilog tom dojmu ide i fakat da se na njegovoj Facebook stranici malo-malo pa pojavi tekst neke nove pjesme.

Prebacivši se s gitare na male električne klavijature kao svoj glavni instrument, Solus je napravio odličan potez i sada se govorni pseudoreperski dijelovi – koji nisu rap, nego nešto kao pjevno recitiranje tekstova koje neće smetati onoga tko ne voli rap („repam jer za pjevanje nemam talenta,“ veli stih jedne pjesme, upućujući na to da Mikijev kvazirap nije njegov izabrani stil, nego posljedica sile prilika) – u šašavom i iznenađujućem, ali začudo posve skladnom spoju, izmjenjuju s nekom vrstom raskalašenog barskog honky-tonk boogie-woogieja za dobro raspoloženje, a sve je začinjeno mjestimičnim izletima u keptenbifhartovsku kakofoniju i povremenim crtić-cijukanjem klavijatura uz pomoć efekta.

Kao koncertni izvođač, Solus posjeduje idealan spoj nonšalancije i koncentracije, lakonskog nemara i svijesti o tome da je svaki nastup važna legitimacija, pa makar i pred malobrojnom publikom od tuceta-dva duša, koliko ih je i bilo na svakom od tri koncerta o kojima je riječ. Nenametljivo ekstrovertiran, Solus uvažava zabavljačku komponentu svog djelovanja, no na sceni ne čini ništa naročito da bi animirao i pridobio publiku. Momci nisu posebno odjeveni za nastup, niti izvode išta izvan onoga što traži zajedničko sviranje. Zabavljačka je komponenta ugrađena u same pjesme koje trojac prezentira s očitim guštom i nehinjenom uživljenošću, u čemu, dakako, prednjači čelnik Solus koji govorom tijela i mimikom, bez scenskog glumatanja, prati i podupire svoje naizmjenične inkarnacije kvazirepera i veselog pijanista u salunu Divljega zapada. Miki, dakle, nema neki osmišljen koncertni šou, no na pozornici zrači pozitivnom energijom, snažno je prisutan, plijeni pažnju i nije nesiguran, sramežljiv, ukočen, stisnut ni anemičan kao što jest dobar dio njegove braće i sestara po statusu, zanatu i iskustvu. Dalje>>

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X