‘Svi smo mi počeli kao amateri, samo najbolji među nama su to i ostali’, jedna je od brojnih mudrih rečenica srpskog redatelja Želimira Žilnika. Miki Solus i njegovi momci, basist Frane Visković i cajonist Andrej Tačigin Tačko još su na počecima (nadamo se duge i uspješne) karijere, no nekako se čini da zdravi duh amaterizma – amater je, je li, onaj koji što radi iz ljubavi – ne misle izbaciti iz svog glazbenog druženja i javnog predstavljanja.
Neharmoničnim gafovima usprkos, mjesta prigovorima nije bilo. Jer uz zavidnu dozu šarma Miki i ekipa raspolažu zavidno dobrim pjesmama, a kako se čini, prema nezabilježenome i prema zabilježenome sa strane, usput, izvan „službenih“ izdanja („Život je palačinka“, „Časne u crkvi“, „Britney Spears“, „Ljubavna veza preko fejsa“, „Novi Sad“ – poneke naslove nagađamo), iz Solusova vrela, mjesta kojem su pojmovi autorska krize, blokade i sličnoga posvemašnja nepoznanica, nezaustavljivo kuljaju nove pjesme, a one su, baš kako valja, slične, a različite.
Poput, primjerice, bitno starijih kolega koji bi Solusu mogli biti djed i pradjed, Marka Brecelja i Jimmyja Stanića, čijim nastupima nedavno svjedočismo („Jimmy kabare“ na repertoaru je zagrebačkoga kazališta Histrion, preporučujemo), Miki i društvo imaju razvijen osjećaj za nepokoravanje konvencijama i za vedru igru na rubu fijaska do kojeg ipak ne dolazi.
Opušteno hrabar, spreman je na male pokuse i iskorake poput ovoga kojima zabavlja sebe i druge. Svježina, uživancija, iskričavost, umjetničke su vrline iznad golog profesionalizma. Harmoniku će, ne odustane li, zacijelo naučiti svirati bolje nego sada i unaprijed se veselimo čuti je kako na ponekoj budućoj snimci, tako i kao dio koncertnog repertoara. Veselimo se također novim odstupanjima od nametnutih ideja.
(Rockmark, Zagreb, 9. lipnja 2015.)